POGLEDAJTE ME!!!

Dobrodošli na moj blog - UŽIVAJTE ČITAJUĆI MOJE KOLUMNE

30.04.2014.

PAMĆENJE JE UVIJEK ODGOVOR PROŠLOSTI

Tok misli je odgovor pamćenja,a pamćenje je uvijek u prošlosti. Čovjek koji ne misli na sebe, ne misli uopće. Moć jedne misli može okrenuti kretanje univerzuma. Šta je to dubokoumno, a šta onda PLITKOumno i kako odrediš odakle ćeš uzeti, iz koje kese ćeš pokupiti misao?!

30.04.2014.

POSTOJIMO LI MI ILI JE SVE OVO ILUZIJA?!

Da li objektivna realnost stvarno postoji, ili je ovaj univerzum samo jedna fantazija? Jesam li ovo ja i jesi li to ti? I ko smo mi? I šta radimo ovdje? Citati su ogledala, u njima vidiš samo ono što već postoji u tebi. A šta je to u tebi i ko je to stavio u tebe? Kako, na koji način, zašto baš to, a ne nešto drugo? Kako znamo da smo ovo mi, a ne neko drugi? Da si sam birao šta bi staio u sebe, ko bi bio ti i zašto bi bio nešto drugo, a zasigurno bi jer svako bi...I pišem li ovo ja i otkud meni ovo, odakle mi ove misli i šta one predstavljaju, ko ih šalje, kako se projiciraju, ko njima upravlja i ko podmazuje ulje od misaonih kočnica? Nakon ''kočenja'' je li se nastavljaju nizati redom kako su stale li se permutuju i nasumično lepršaju....

30.04.2014.

Stvarnost je stvarnija ako joj dodaš nestvarnog

Najbolji savjet je da ne slušaš tuđe savjete. Ne kaži sve što znaš, ne čini sve što možeš, ne vjeruj svemu što čuješ. Maštaj do mile volje, dozvoli sebi slobodu u kojoj možeš baš sve. U mašti nebo je više plavo, trava je zelenija, cvijeće ljepše miriše...tamo je i nemoguće moguće. Tamo možete svačije lice ukrasiti osmijehom, tamo možete biti čarobnjak, dobra vila, možete letjeti, možete praviti kuću od slatkiša, tamo vječno možete biti dijete jer dok maštate vi i jeste dijete. Kada biste mogli izabrati da vječno ostanete neustrašiva djevojčica koja se ne plaši da plače kada joj je nešto krivo niti se suzdržava od smijeha kada joj je nešto smiješno. Ona ne živi po pravilima. Ona sama kreira svoju igru.

29.04.2014.

UM - PREDIVAN SLUGA-OPASAN GOSPODAR

Uhvatite li kako čitate sebe i ne razumijete se...toliko je toga što vam nekada nije jasno, ne razumijete, ne shvaćate...Imate tu naviku da pojednostavljujete svoj život - na najkomplikovanije moguće načine. Pokušavate druge gledati kroz sebe i onda vidite da to baš ne može tako?! Znate li šta vam ljudi nikada neće oprostiti? -Uspjeh, čvrst hod nakon pada i širok osmijeh! Čini mi se da u 21. Stoljeću um eveliko prednjači nad emocijama čak toliko da ih kupa objektivnošću, nepristrasnošću, realnošću toliko da one gotovo nestaju, a čovjek se polako pretvara u robota. Einstein je rekao da vrijeme postoji kako se sve stvari ne bi dogodile u istom trenutku, a mi izgleda sve bukvalno shvaćamo i tumačimo na neki način koji nama odgovara, dodaj šta voliš, a oduzmi šta ne voliš...Jazuk!

25.04.2014.

UĆERAJ TU PAMET U MOZAK

Kažu, ''ČOVJEK UČI DOK JE ŽIV'', čovjek i diše dok je živ, čovjek i spoznaje dok je živ, čovjek i bira dok je živ, čovjek se i smije dok je živ i onda čovjek to sve prestane i UMRE. Smatra se da je mudar čovjek pamet čovjek, a da je ''budali'' prazna glava ili da je ''RAHAT OD PAMETI'' k'o što se kaže u narodu. A šta ako pametan čovjek dospije u ''LUDARU''? Ali svojom voljom! I onda se hvali da je najpametniji od svih ludih? Ja eto sasvim slučajno znam jedan takav slučaj, ode žena da se malo odmori?!Ha? Da se odmori u Ludaru? Nije mi jasno ali nešto mislim, ma nije ona ni dobro čim ode tamo. Ali dobro je kad se prisjetim, normalno priča, normalno se ponaša, sve zna, a ona bum, kreš, 'ode malo u Ludaru' i opet izađe, kao da nije ni bila tamo i još kaže 'Najpametnija sam bila od svih tamo'' i sve opet NORMALNO, sve po starom, zdrava, prava, funkcioniše i živi bez ikakvih tableta kojima se kljukaju oni koji stvarno jesu ludi...

25.04.2014.

RARITET OSTVARENJA ŽELJA I OČEKIVANJA

Samo rijetki od nas koji su stari po nekoliko decenija ako se osvrnu natrag i prisjete dječijih snova shvate da se njihova životna putanja i ostvarila u onom smislu da su sada upravo tamo gdje žele biti, da su postigli u ovim godinama ono što su zacrtali, da su imali svadbu kakvu su zamišljali, da su kupili auto koje su htjeli, da žive u stanu/kući koji su u tim dječijim snovima zamišljali kao svoju, da imaju psa koji skakuće u dvorištu, da ovo i da ono...Sve to možda imaju mnogi ali samo rijetki na način na koji su mislili da će im tako biti. Znam more djevojaka koje su željele ovakve i onakve momke, a onda su se udale za onog koji im je bio na dnu liste potencijalnih i da žive životom kojeg su se grozile. Hoće li sada prestati razmišljati raskošno? Hoće li tu prestati njihova maštanja? Hoće li sada imati manje očekivanja i nadanja? Jesu li i sada, duboku u sebi, sićušne djevojčice kao nekoć koje samo nisu dobile ''lutku'' koju su željele? Ili te želje nestanu i pomire se s onim što imaju? Ili ipak potajno, duboko u sebi, u svojoj istini, nekada zastanu i zapitaju se, šta bi bilo da je bilo? Ili pomisle, ''ovo nije kraj''?!

25.04.2014.

NITI PROTKANOG ŽIVOTA SAMO SREĆOM

Dođe li vam tako nekada da nešto opsujete, udarite nogom o zid, da razbijete tanjir ili gurnete šaku kroz prozorsko staklo?D ođe li vam tako nekada da sjednete u dnevnu sobu, ugasite televizor, stavite laktove na koljena, a obraze u šake, da stisnete oči i glasno othuknete, a onda nastavite sjediti u tišine sobe u istom položaju i nedugo zatim odete u kupatilo, istuširate se, nasmiješite i našminkate pa odete na kafu s prijateljicom kao da je to nešto što vam se maločas činilo ogromno, važno i tegobno kao planina sada postalo tako nevažno, sitno i rješivo, jer, život takav i jeste. Nekada nešto što nam je predstavljalo problem i nije problem jer sve što se može riješiti nije P R O B L E M. Nekada vam se učini da zaista imate problem pa vam dođe jel' da, da zaronite glavu u ruke i da pustite K R I K. Da vrisnete koliko god imate snage i ''glasno zašutite'' poslije toga, ali...čemu to...Priuštimo sebi u ovom kratkom životu samo osmijeh, ljubav i toplinu. Ne dozvolimo da bore kvare naše lijepo lice, osmijehnimo se poput djevojčice s rozim kišobranom u ruci koja pleše po kiši u prekrasnoj haljinici s volančićima dok njene plave lokne ''skakuću'' po njenim ramenima. Priuštimo sebi bezbrižnost. Istkajmo svoj život nitima koje mi volimo, materijalom koji smo sami izabrali, u našoj najdražoj boji, jer, TO JE NAŠ ŽIVOT I ON JE SAMO JEDAN.

24.04.2014.

SEXY PRIMITIVCI

Živimo u 21. stoljeću i dok smo na jednoj strani toliko u skladu s vremenom i idemo u korak s razvojem moderne informacijsko-komunikacijske tehnologije i busamo se u prsa kako smo moderni, s druge strane, okruženi smo teškim primitivizmom i svakodnevno smo svjedoci neprimjerenih gestova i postupaka koji podsjećaju na neandertalce. Primitivac je vaš komšija koji istresa pepaljaru kroz prozor ili trese ponjavu vama na glavu. Ali po mišljenju primitivca, tobože, vaša je greška što ste se našli u tom trenutku ispred zgrade pod njegovim prozorom, a ne njegova jer on nekim čudom živi u toj nužnoj zajednici zvanoj zgrada koja zapravo predstavlja ništa drugo do nužni smještaj onih koji nemaju dovoljno novca niti uslova da kupe ili naprave kuću. Nažalost, svoj primitivluk bez ustručavanja demonstriraju nemajući pardona prema ostalim stanarima i onima koji su se greškom našli pod njihovim prozorom. Također, ubijanje životinja, oblačenje kože i navlačenje krznenih odjevnih predmeta ne podsjeća ni na šta drugo nego na doba pećinskog čovjeka koji se tako oblačio jer nije imao alternativu. Dokaz da nismo baš toliko u skladu s vremenom i da uzimamo samo šta volimo, a odbacujemo šta ne volimo je da je onih koji danas obrađuju zemlju sve manje. Banalan primjer zar ne?! Sve manje je i onih koji drže domaće životinje i npr. proizvode i prodaju mlijeko, sir, pavlaku, jaja...Jer...svi žele raditi nešto bolje, pametnije, svi žele imati olovku u rukama i ne dizati ništa teže od pera, svi žele biti moderni, a od modernizma zapravo uzimaju uglavnom ono loše - danonoćna opsjednutost informacijsko-komunikacijskom tehnologijom, otuđenost ili asocijalizacija, alkoholiziranje, provođenje više nego je normalno vremena u kafanama/birtijama/kafićima, nepromišljeno stupanje u sexualne odnose, vanbračna zajednica, vanbračna djeca, droga...-sve to je ''normalno'' u 21.stoljeću i niko se ne čudi ničemu od navedenog..sve to je pobogu ''COOL'', a da ti neko ženi da kompliment i kaže da je sexy, tu bi već nastao problem. A znaš li uopće šta znači sexy ili ne razmišljaš mozgom nego spolnim organom pa ti prva 3 slova riječi aludiraju jedino na spolni odnos?! Sexy znači biti privlačan ne samo u sexualno-strastvenom smislu i nema ništa loše u tome ako ti neko ženi ili mužu kaže da je sexy. Sexy je npr. kad cura drži do sebe. Kad vidiš da drži do sebe i cijeni sebe iz toga kako se obukla, kako se kreće, kako gleda... Kad se voli dotjerati...Sexy je kada je neko pametan! Sexy je kada se neko lijepo izražava. Sexy je kad cura privlači poglede. Kad se ekipa zna okrenut za njom ili je odmjeriti, to je sexy. Sexy je kad se cura osjeća ugodno u svom tijelu gdje god da je i kad se to vidi po pokretima, hodu, po držanju. Jedan vidi samosvjesnosti. Osmijeh je sexy. Osmijeh znači opušteniji, ležerniji stav prema životu, dobro raspoloženje. Smijeh može bit sexy, način na koji se odnosite prema životu može biti sexy. Mislite svojom glavom i ne vodite se nepromišljenim često ponavljajućim parolama koje su nerijetko besmislene. Budite sexy i ne ljutite se kada vam neko kaže da to jeste!

21.04.2014.

MORALNA RELATIVNOST

Moral u najširem smislu je oblik društvene svijesti, skup nepisanih pravila, običaja, navika i normi koji su prihvaćeni u životu neke zajednice. Moral određuje kako ljudsko djelovanje treba biti, a pripadnici zajednice prihvaćaju te principe kao dolične i podvrgavaju im se, na taj način regulišući međuljudske odnose. Moralna pravila nisu apsolutno važeća, već se razlikuju i vremenski i prostorno. Za razliku od pozitivnih zakona, moralna pravila - kada su prekršena - ne donose političke ili ekonomske sankcije. Kao sankcije nemoralnog ponašanja javljaju se grižnja savjesti, prijekor ili bojkot okoline. Na moral utječu: svijest ljudi, odgoj u porodici, vjera, tradicija, životno iskustvo i politika. Pravni propisi imaju svoj izvor u moralnim zakonima. Moralni zakoni i pravni propisi jaki su odbrambeni mehanizam društvene zajednice, pogotovo u slučaju opasnosti. U filozofskom značenju, pojam morala (ili moralne filozofije) istoznačan je s praktičkom filozofskom disciplinom etikom. Glavne su teme moralne filozofije ili etike dobro, ispravno djelovanje, ćudoredan život. Međutim, kao što naš narod iz vjere vadi šta mu odgovara, a ubaci ili odbaci šta hoće ili neće, tako i za moralno odnosno nemoralno smatra da nešto jeste odnosno nije jer upravo to moralno i nemoralno i jeste dio vjere. To je kao da čitate knjigu i one listove čiji vam se redovi ne dopadaju, iščupate i nastavite listati dalje, a onda prvom sagovorniku iznesete svoj sud o piscu i onome što je ''pogrešno'' napisao i sebi date za ''pravo'' da zauvijek ''ukinete'' ono što vama nije po volji.

16.04.2014.

NESUVISLA IMPRESIJA EMOCIJA

Šta su opće emocije, ko ih je ''izmisli'', kako znamo da je nešto emocija, čemu nam služi, da li bi bolje bilo da emocije ne postoje, da li bi svijet bio bolji ili gori da ih nema....pitanja je more... Emocija odnosno osjećaj naziv je za čovjekovu reakciju na neki događaj, one povezuju ono što nam je važno sa svijetom ljudi, životinja, stvari i događaja. Emocije nadopunjuju nedostatke mišljenja i daju infrastrukturu za društveni život. Je li uistinu tako? Trebalo bi biti, ali 100 ljudi, 100 ćudi... Često je i donošenje odluka ili sudova povezano s onim kako se osjećamo, odnosno kakvog smo raspoloženja, a raspoloženjem se može manipulisati. Osobe dovedene u frustrirajuću ili ponižavajuću situaciju, osjećaju se ljutito, te se tako i ponašaju. One osobe koje su vesele u svoj um unose takve sadržaje koje će imati tendenciju održavanja tog raspoloženja. Sreća, veselje, osmijeh,radost, pozitivna energija...nižu se jedno za drugim. Emocije koje opažamo i o njima razgovaramo s drugima obično traju vrlo kratko od nekoliko minuta do nekoliko sati, raspoloženja traju satima, danima ili sedmicama, a emocionalni poremećaji poput depresije ili anksioznosti traju mjesecima ili godinama, a nerijetko ljudi odu i u grob u takvom stanju nezadovoljstva. Emocije su rezultat međusobnih utjecaja bioloških karakteristika pojedinaca (uzbudljivosti, reaktivnosti, temperamenta) i njegova socijalnog učenja, te pod snažnim utjecajem kulturalnih ideala. Od osobe do osobe zavisi koliko će biti ili ne biti emotivna, a različite osobe različito reaguju na različite podražaje. Pa na primjer, dok jedno ljubavno razočarenje neko podnosi odnosno ne podnosi bježeći od vanjskog svijeta provodeći dan u krevetu, gledajući romantične filmove i slušajući još romantičnije pjesme, s velikom čokoladom koju grize umotanu u foliju s otovrenu do pola iz koje viri ukusna poslastica, a u drugoj gledajući u fotografiju bivše ljubavi,lije krokodilske suze, drugi pak nastave živjeti već sljedeći dan kao da se ništa nije ni dogodilo jer pobogu, novi dan, nova nafaka. Koliko god je dobro imati ih, biti osjećajan, a ne kamen, toliko je to dvosjekli mač. Očima možete reći da ne plaču,suze se mogu zadržati, ali srcu ne možete reći da ne osjeti ono što osjeća. Ne možete ga isključiti na trenutak i reći mu NE!, STOP! PAŽNJA,STANI! NE RADI DANAS! ali zato imamo um i trezvenost pa objektivno možemo sebi reći je li neko vrijedan naših emocija u bilo kojem smislu.

16.04.2014.

TEŠKO JE STALNO PAMTITI

Nije li teško stalno pamtiti?Dakako da jeste.Svakog trenutka ono što pamtite primjenjujete,a kako, pa evo ovako,...dok tipkate po tastaturi primjenjujete ono ranije naučeno, dok hodate primjenjujete ono naučeno dok ste bili gotovo beba, dok telefonirate primjenjujete naučeno rukovanje telefonom, dok jedete, dok pričate prepričavate ono ranije percipirano,dok ovo čitate primjenjujete zapamćena slova koja spajate u riječi odnoso upotrebljavate ono već ranije zapamćeno...i tako iz trena u tren. Baldahin na krevetu učinit će da na tren odemo u svijet mašte koju bezbrišno prostiremo u snovima ali i u njima nerijetko projiciram ono što nam se desilo u stvarnosti odnosno ono zapamćemo. Dođi na groblje, obuci bijelu haljinu i stavi masku. Šta je sad ovo?Čudno zar ne?Kakvo groblje?Kakva haljina?Pa groblje jer tamo su oni koji su pamtili,zapamtili i zapamćeno odnijeli sa sobom?Pamte li oni i sada kada su u grobu? Vide li one koji im dolaze, slušaju li njihove molitve, razgovore, obraćanje njima, pamte li šta su im rekli? Vjerovatno da!A bijela haljina iz dva razloga, haljina kao znak da ste se sredili odnosno pazili šta se obukli jer nema smisla ni na groblje ići loše obučen, jer i mrtvi vjerovatno vole vidjeli lijepog insana, a zašto bijele bolje- pa i to je vrlo jednostavno, bijela boja označava čednost, čistoću, čak i naivnost u nekom specifičnom smislu, znak dobre volje i još boljih namjera. Koliko puta ste vi otišli nekome na grob i pričali s njim? Pitali se sluša li vas? Pamtili šta ćete reći?A pamte li oni?Pamtimo li i tamo?A šta je s onim kad insan posenili? Pa i tada pamti nešto, nekoga, neke stvari i događaje i tada percipira ali tu percepciju potisne negdje u neki zaboravljeni dio mozda pa ga onda pronađe u trenutku kada mu više ne treba ali i tada pamti...

14.04.2014.

OBOJI SVOJ ŽIVOT BOJAMA - JA ĆI TI POSUDITI I BOJE I KIST

Nacrtaj slikovnicu života, uljepšaj ga onako kako ti želiš. Ja ću ti posuditi boje. Slobodno uzmi moje boje. Dat ću ti i boje i kist. Pa oboji život tako da bude pun šarenih pustolovina, oboji pogled na svijet tako da u svemu vidiš nešto posebno, nešto lijepo, nešto zapanjujuće. Oboji dan duginim bojama u trenutke za pamćenje, a ljubav spektrom osjećaja za koje vrijedi živjeti. Oboji sebe i sve oko sebe blještavilom osmijeha, misli oboji toplim, čistim bojama sreće, vrijeme bojama vedrog neba koje razvedrava teške odluke, oboji sebe iznutra i izvana, da zračiš i sjajiš dok hodaš kroz život. Ja ću ti posuditi moje boje... Uzmi knjige u ruke, izaberi priču koja ti se najviše dopada. Potraži priču koja želiš da bude tvoja! Ja ću ti pomoći. Ako ti se ne dopada niti jedna priča, onda uzmi pero, napiši svoju priču, da ću ti dati svoju tintu.

14.04.2014.

POŽELI LI ZVIJEZDA PADALICA ŽELJU KADA MI PADNEMO

Sve se loše prepiše sudbini... Sve dobro ličnom uspehu...Ponekad ne znaš pravu vrijednost jednog trenutka dok on ne postane uspomena. Koliko puta u našem životu ćemo ili smo pojeli tuđi ''keks'', a da to nikad nećemo ili nismo ni saznali? Prije nego što se dođe do brzopletog zaključka i prije nego što se počne misliti loše: GLEDAJ sa pažnjom detalje, vrlo često situacija nije onakva kako izgleda nama na prvi pogled!!!! U životu postoji 5 stvari koje se ne mogu vratiti: - Kamen kad je bačen; - Riječ nakon što je izrečena; - Mogućnost nakon što je izgubljena; - Vrijeme kad je prošlo; - Ljubav za koju se NE BORI. Ako nekad, jureći za srećom, nađete tu sreću, vi ćete, kao i ona starica što je tražila naočare, otkriti da vam je sreća sve vrijeme bila na nosu.

14.04.2014.

KAKO TIŠINA MOŽE BITI ZABAVNA

Tvoj život je knjiga. Nemoj odmah okrenuti na kraj da vidiš da li je vrijedno. Uživaj u životu i popuni stranice prelijepim uspomenama. I opet si ovdje, čitaš sve te citate ponovo, tražiš one savršene koji odgovaraju tvojoj situaciji, a baš uvijek imaš na umu samo jednu osobu dok ih čitaš. Za mene postoji samo putovanje putevima koji imaju srca. Tuda ja putujem, i jedini dostojan izazov je da se taj put prede sav, do kraja. I tuda putujem, gledajući, gledajući bez daha. Citati su ogledala, u njima vidiš samo ono što već postoji u tebi. Samo jedna mudra izreka može ti promijeniti život i učiniti te boljim, a na ovome svijetu ima ih mnogo. Život ima mnoga poglavlja za nas. Jedno loše poglavlje ne znači da je kraj knjige.

27.03.2014.

TI ANĐELE MOG PAKLA

Žena je biće koja vam može ako njome ispravno postupate, učiniti život lijepim, vedrim, može biti razlog vašeg buđenja, može biti sjaj u vašem oku, razlog vašeg osmijeha, svrha vašeg buđenja, istina koju tragate, ljubav za koju se borite, nježnost koju branite, ponos koji čuvate, cvjetić koji zaljevate, svjetlo koje vam pokazuje putanju, oslonac koji vas uvijek čuva, sjena koja je uvijek uz vas, misao koju obožavate, zagrljaj koji vas tješi, poljubac koji vas raznježi... S druge strane, ako pokušate biti loši prema njoj, ona, žena, može postati najveća oštrica koja vas probada, natanja žica koja vas sreže u trenu, najviše stegnut kaiš koji vas sputava, tjeskobni teret koji nosite na leđima, najveća ''knedla'' koju gutate, goričina koju ne probavljate, nestabilan korak koji činite, beznađe prema koje idete, zbunjenost koju ne razumijete, strah koji vas nenadano obuzima, jednom rječju, ludilo koje ne razumijete i kojem se ne možete oduprjeti.

19.03.2014.

PODIJELI JE SA MNOM

Nerijetko se kaže da onaj ko ne dijeli ni ne može spoznati pravu čar. Znate na šta mislim zar ne? Ne mislim na ženu/muža niti na auto-to se ne dijeli . Mislim na onoga ko ne dijeli radost?! A sreća ni ne bi bila potpuna ako se s nama ne bi radovao još neko. Uspjeh ne bi bio veliki ako ga ne bismo podijelili s drugima, ako svoju radost, ushićenje ne bismo pokazali/ispričali/podijelili još s nekim. Doživite li ikada one momente kada jedva čekate da nekome nešto ispričate? Nekada nije u pitanju samo sreća, može to biti i neki zao potez koji ste načinili nekome ali koji je vas učinio zadovoljnim koliko to god dobro ili loše bilo. Ako se ne kaže, kao da veličina sreće nije dovoljno velika, zato, PODIJELI JE SA MNOM!

18.03.2014.

SPEKTAKL ŽIVOTA

Koliko puta u životu smo čekali da se nešto samo od sebe dogodi?! Koliko puta smo se u životu nadali da će se neke kockice same po sebi posložiti?!
Koliko puta smo pomislili ...ma bit će,...ma možda i samo nadođe...I? Koliko puta nas je život iznenadio?! Nije bilo kako smo očekivali, nije se desilo ono čemu smo se nadali. S druge strane, koliko puta je nešto bilo neočekivano dobro?! Šta to drugim riječima znači, to znači...nikad se u životu ne zna...A nije li upravo u tome čar života? Nije li upravo u tom neočekivanom vatrometu nepoznatog bivstvovanja i hodanja nepoznatom stazom sav izazov ovoga što zovemo ''življenje'', ''život'', ''proživljavanje''?!
A šta je život uopće? Šta znači živjeti osim udisati vazduh na planeti po imenu Zemlja? Jesmo li ikada razmišljali o našoj ulozi ovdje? Jesmo li razmišljali o onome što nam se dešava, o onome što nas zaobilazi, o onome što radimo...Jesmo li ikada razmišljali o odlukama koje donosimo? O načinu na koji odlučujemo?I onda opet...šta je taj život?!
Hoćemo li svojim (ne)djelima ostaviti trag na Zemlji? Hoće li nas pamtiti? Ko će nas pamtiti? Koliko dugo? Po čemu? I tako...nižu se misli jedna za drugom...Pitanja je more, a odgovora još više, različitih, u jednom momentu smislenih, a drugom tako besmislenih Život, pun nedoumica, neočekivanog, raskrsnica, tragova, ideja, padova, uspona, i čega sve ne?! To je život...jedan labirint u kojem se neko odlično snađe, a neko...Nekome je Životna staza mermerom popločana, a nekome i nije...I to je život...

17.03.2014.

UŠMINKANOST DANAŠNJICE

"Dobro se dobrim vraća"- e pa je li neko dočekao da mu se vrati i ako jeste ako bi mi rekao koliko se dugo čeka? Kažu, "nemoj, ne treba se svađati, treba sa svakim fino", pa ne bih se složila. Ne može se sa svakim fino jer ne zaslužuje svako fino. Ko visoko pljuje vratit će mu se u lice. Poznajem ljude koje drugi gaze, a oni i dalje fino, dobro, s osmijehom... u nadi da će od tog nekog imat koristi, a zapravo ne shvaćaju da time samo pokazuju koliko malo cijene sebe. Ja evo nikada neću inicirati svađu niti ću nekoga dirati ako me taj ne isprovocira ili ne pokuša tretirati na pogrešan način. Učini li to ili pokuša li, odmah ću mu pokazati gdje mu je mjesto. I ni tada se neću derati, mahati rukama, nego lijepo, tiho, jer kad najtiše govorim nabolje me čuju, pokazat ću da se sa mnom ne može tako postupati. I da, itekako cijenim sebe i to imam i zbog čega. Zapravo, svako bi trebao cijeniti sebe jer ako sami sebe ne cijenite, budite sigurni da vas ni drugi neće cijeniti. Ako sami sebe stavite na mjesto gdje se brišu cipele na ulasku odnosno postavite li se kao otirač, to ćete uvijek i biti. Nego, glavu gore. Istaknite svoje kvalitete, ušminkajte i ono što vam nisu kvalitete, nepretjerano ali tek toliko da bisernu ogrlicu ne uništava jedna bezvrijedna plastična perla.

17.03.2014.

ZAGRLJAJ SLOBODE

Reče nekad neko ''nikad ne možeš biti previše načitan niti dovoljno dotjeran,uvijek može još...'', pa s druge strane, vječita dilema <ljepota ili pamet>, pa silna razočarenja kada te oni prelijepi već u drugoj ili čak i prvoj rečenici šokiraju glupošću i ta njihova ljepota iščezne u trenu.  Čini mi se da se u ovom našem današnjem društvu većina ipak odlučila za ljepotu jer butici koji vrve sa svih strana, kozmetički saloni i raznorazna kojekakva čuda za ljepotu su prepuna. Narod se odlučio. Ne može se stići na obje strane, nema se, pa obrazovanje neka oprosti i sačeka neka bolja vremena.

17.03.2014.

LEPTIRIĆI U STOMAKU

Koliko smo samo puta čuli za čuvene leptiriće u stomaku i ja eto čim mi se to kaže, vidim neke šarene leptiriće koji lepršaju po čovjekovoj utrobi. Leptirići u stomaku predstavljaju povećan adrenalin, osjećaj i ponašanje koji se javljaju pri kontaktu s osobom u koju smo zaljubljeni. Kažu da to ne možeš sa svakim i da se leptirići ne javljaju često. Ono klecanje koljena, lepršanje šarenih leptirića, trnci koji prožimaju tijelo, obuzeće vas onoliko puta koliko ste puta spremni da se ludo, ludo, ludo zaljubite. Sto ljudi, sto ćudi, ima onih koji smatraju da su leptirići glupost, da zaljubljenost ne postoji, da je to klecanje koljena samo izmišljena scena iz romantičnih filmova pa samo oni koji su imali priliku da to zaista dožive znaju da njihove sumnje i tvrdnje nisu tačne. Jer, zaljubljenost postoji. To je ono ludo stanje u kojem naš um malo „pobudali“. To je ono stanje kada ga/je gledate kroz ružičaste naočale i sve njegove/njene gluposti, mane, pogrešni koraci vam se čine bezazlenim, simpatičnim, normalnim...Odnosno, to je ono stanje kada vam je svaki njegov/njen korak simpatičan, drag i lansira vas u nebeske visine. Vremenom te naočale skinete i počnete ga/je gledati na pravi način ali tada je zaljubljenost prerasla u ljubav i shvatite da je kompromis idealan. Svako se mora prilagoditi. Danas su ljudi malo prgavi pa svako tjera svoje. Nema dovoljno tolerancije, budu tri mjeseca u braku i razvedu se. <>, pa kada bi svako tjerao samo svoje ne bismo mogli ni na poslu, ni s prijateljima, niti bilo gdje drugo normalno funkcionisati. Potrebna je prilagodba, svugdje, u svemu, od strane svakoga.

10.03.2014.

CRČE OGLEDALO OD SMIJEHA

Ako se nećete sami sebi radovati ko će? Šalim se dakako, ali vaš odraz u ogledalu predstavlja vas same. Ne laže ogledalo, ako iko ne laže onda je to vaš odraz. Dabome, ne mislim da ona luda cirkuska iskrivljena ogledala nego na ogledalo u vašem domu. Ono koje vas vidi (ne)našminkane, (ne)počešljane, (ne)nasmijane, (ne)sretne, ljute, vesele...Moje ogledalo skoro uvijek „crče od smijeha“ ali to je opet do temperamenta, do naravi, do života...I navečer u pidžami kad prođem pored njega, pogledam se u oči i osmijehnem se kao da želim biti ljubazna prema kome drugom nego prema samoj sebi, a ako mi nismo ljubazni prema sebi, onda to sigurno neće ni drugi biti.

26.02.2014.

TAČKICA NA RADARU BRBLJIVIH ŠUTLJIVACA

Nerijetko sam kroz svoj život mogla čuti da neko kaže <> jer vlasnici ste riječi samo dok ih ne izgovorite. Jeste li izustili nešto eto vam tumačenja, prepričavanja, izvrtanja i ode to u nedogled. Treba tačno znati kad i pred kim treba razmotati ponjavu punu argumenata, misli i smislenih riječi i protumačiti jer li vrijedno truda. Jer, uzalud budali govoriti da je budala, uzalud tvrdicu ubjeđivati da nije upravu, bespotrebno je notornog lažova ubjeđivati da znaš da laže. Skontaš da je nekim ljudima bolje prešutjeti nebuloze, laži, izmišljene argumente i ne nervirati sebe, ne trošiti riječi uzalud. Brbljivi šutljivci znaju tačno kada i šta trebaju izustiti, gotovo uvijek imaju oni šta za reći ali neće. Znaju da s nekim ljudima nema svrhe raspravljati jer, ni ne treba sebi dozvoliti taj luksuz da se spuštate na nečiji (ne)intelekt. Nekim ljudima jednostavno nema pomoći. Ali i tu treba biti mudar pa znati kada vam tačkica na radaru rezonovanja signalizira da ne počinjete bespotrebnu raspravu čija glupost seže do beskonačnosti.

21.02.2014.

MENTALNA UTRNULOST

Kao da je u zraku neki virus pa neću reći svi ali više od polovine našeg naroda misli tuđim mozgom. Odnosno, ne misli tuđim, nego ne koristi svoj, a uporebljava prerađevine nekog drugog koje nerijetko nema veze s realnošću. Empirija nam uporno pokazuje jedno, a narod samo ponavlja izlizane parole već dobro naučene decenijama. Sve te godine koje su iza njega (naroda) nisu mu dale prostora da malo razmisli, promisli, spozna, protumači i shvati da nije sve baš onako kako ljudi pričaju. Svijet je pun boja, nijansi, a oni samo udaraju crno-bijelo. Treba ovo, ne treba ono, mora ovako, ja bih tako, a niko ne mrda prstom. Eto imamo jednu činjenicu koju svi svakodnevno možemo uvidjeti u brojnim nam kafićima koji su puni omladine koja nema posla. Najinteresantnije je što upravo o neimaštini, o besposlici, o lošem stanju u državi pričaju oni koji dva puta dnevno idu na trosatne kafe. Niko ne kaže da je lijepo i bajno, apsolutno ne, ali svi očekuju da im neko drugi nešto učini, sredi, pomogne, a neće sami za sebe ništa da učine. Pa pokucaš li na 1000 vrata i predaš svoj CV samoinicijativno, možda ćeš baš na onim 999 imati sreće, a i ako se dogodi da ne uspiješ, barem ćeš znati da si pokušao i učinio sve što je bilo u tvojoj moći. Ali ne, bolje je zalediti mozak, uspavati se, dostići vrhunac mentalne utrnulosti i takmičiti se s kolegama ko će više kafa popiti i vrijeme provesti u besposličarenju, a ne daj Bože upisati neki kurs, pročitati knjigu, ma kakvi, to je za budale, bolje igrati igrica na internetu ili PlayStation-u, dopisivati se na Facebooku i čekati noć da opet, po treći put danas odeš za promjenu od kafe na pivu jer ona je zdrava za bubrege. Blago nama.

18.02.2014.

ŽIVOT OPUŠTENIH KURVI

Nedavno sam razgovarala s jednim starijim kolegom i pričali smo o današnjici, ženama, oblačenju, nekadašnjim običajima, izlascima, (ne)moralu i tako razmijenismo mišljenja. Zaključili smo da je (ne)morala bilo uvijek i da ga ljudi različito percipiraju i ko je tu uopće da odredi granicu? Nekoj je recimo normalno da izbaci grudi u toliko dekoltiranu majicu da joj se skoro bradavice vide dok drugi to osuđuju. Nekome je normalno da hoda u helankama, a nekome ni to nije uredu. Nekome je uredu da se posexsa za jednu noć i sljedeći dan traži već novi plijen opravdavajući taj čin užitkom, zadovoljstvom, parolom ''samo jednom se živi'' dok drugi to pak strogo osuđuju. Neki smatraju da je sex prije braka s momkom s kojim si duže opravdan dok drugi smatraju da ništa ne treba prije braka, a treći opravdavaju i orgije. Sto ljudi, sto ćudi što bi se reklo. A onda, dok svi iznose svoje mišljenje i pričaju o (ne)moralu i društvu koje je ovakvo i onakvo, pa se osvrnemo na medije i zastanemo...silne gotovo gole pjevačice koje zanosno njišu svojim obnaženim tijelima iza kojih plešu još manje obučene plesačice, mnogobrojne ljubavne scene u filmovima koje više otkrivaju nego pokrivaju, brojne serije koje nam svakodnevno pokazjuju našminkane dame, dugih noktiju, njegovanih lica, bijelih ruku koje se čini nikada nisu oprale niti jedan tanjir, s čašom skupog vina traže bogatog sponzora koji će im ispuniti želje jer teže ka nečemu što nikada nisu imale-masaže, manikure, pedikure, frizeraje, silne salone ljepote, pun novčanih, veliki broj nula na bankovnom računu, silna putovanja i život na visokoj nozi koji će dobiti zahvaljujući svom izgledu pa će se usrećiti tako što će one više sretne naći nekog bogatog mladića koji je najčešće od tate naslijedio bogatstvo i sada ga troši na svoju novu ljubav, dragu koja ga voli onoliko koliko joj ugađa, a s druge strane one manje sretne zadovoljiće se i nekim dedom zgužvanog tijela i viseće guze čiji debeli novčanik čini da ga one obožavaju, a bankovni račun ih fascinira pa pričaju o ljubavi i o tome što godine nisu važne kad je ljubav u pitanju. Ubijeđena sam da je tako. Što je lijep ovaj svijet u kojem su one ''pametne'' recepte iz serija primijenile u stvarnom životu.

11.11.2013.

SEX, MADE IN CHINA

Nedavno sam se iznenadila kada sam saznala činjenicu da je riječ sex zamijenio trio u obliku MADE IN CHINA. Tri najčitanije riječi su upravo ove MADE IN CHINA. Masovna proizvodnja još masovnijeg škarta od proizvoda preplavila je tržište. Gotovo da ne možete kupiti proizvod koji nije kineski. Ako se potrudite možda i pronađete nešto iz druge zemlje i naravno kvalitetnije. Mediji su pojašnjavali koliko su štetne kineske boje (osim bijele) i da uzrokuju razno razne bolesti pa čak i rak. Nekvalitetna roba preplavila je svijet i njena ekspanzija ne jenjava. Došlo je dotle da se sami sex našao poraženim kao najtraženija i najčitanija riječ. Kinezi ipak znaju šta čine. Proizvode štetni nekvalitet, a narod kupuje.

08.11.2013.

ANTOLOGIJA, SEGREGACIJA I KOAUGULACIJA, 3U1

U svemu imate izbor, odlično,dobro, manje dobro,loše...pa zato nam valjda i služe antologije koje predstavljaju zbirku probranih djela na jednom mjestu. One čine da recipijent na jednom mjestu može pronaći najbolja, odabrana djela. Tu je napravljena segregacija odnosno razlučivanje, rastavljanje, razdvajanje na osnovu zadatih odnosno postavljenih kriterija. To su djela koja nisu mogla sebi dozvoliti koagulaciju niti bilo koje drugo odsustvo vrijednosti ni na trenutak. Zna se da koagulacija predstavlja prelazak krvi iz tečnog stanja u čvrsto nakon ozljede krvne žile kada je o čovjeku ili životinji riječ. U slučaju "ozljede" nekog umjetničkog djela, bilo da se radi o slici koju je naslikao neki poznati ili pak anonimni slikar ili pak o muzičkom djelu ili o književnom, dođe li do narušavanja njegove estetske, kvalitativne ili pak neke treće vrijednosti, po automatizmu, narušava se njegova ljepota. To je razlog zbog kojeg ona sebi ne mogu dozvoliti luksuz bilo kakvog "psiho-fizičkog" oštećenja.

04.11.2013.

GDJE JE NAŠE MJESTO?!

Naše društvo je duboko patrijarhalno i to nam pokušavaju usaditi u mozak od malih nogu (još jedan čudan izraz u našem jeziku), prije nego uopće i krenemo u školu. Znate ono, muškarci ne plaču ko curice, gledaj kako kuham, trebat će ti kad se udaš, šta učiš toliko, kad ćeš rađati i sl. I kroz školovanje često srećemo takve opaske od ljudi koji nas ''uče'' nečemu. Dakle, susrećemo se s tim, na svakom mogućem mjestu u svim životnim dobima, bez obzira na nečiju formalnu (ne)obrazovanost. A ljudi često i bez razmišljanja prihvataju te nekakve usađene društvene norme (imaš 35 godina nemaš djecu, požuri, šta će ti takav život, šta će ti samo pos'o, itd.) i trče da "obave" sve što se od njih "traži", bez osvrtanja na moguće posljedice. Treba li nam zaista neko da nam kaže šta, kako i gdje trebamo raditi?!

31.10.2013.

ŽARI,ŽARI, SVAKA RIJEČ ME PALI

Govorimo samo onda kada naše riječi imaju veći smisao nego tišina. Cijeli naš život jedna je šuma kopriva, a u narodu se kaže da je zdravo kada nas kopriva ožari, odnoso, metaforično rečeno, kada nas život nauči nekim stvarima. Fakultet koji sam završila omogućio mi je da iz prve ruke, od stručnjaka koji su se bavili novinarstvom ili se još uvijek bave i u svijetu medija su po nekoliko decenija, a predaju na Fakultetu političkih nauka, saznam zašto su mediji takozvana Sedma sila. Oni plasiraju informacije milijonskom auditorijumu i oblikuju javno mnijenje. Naučili su nas, a i iz prakse znamo da demant uvijek ima manji odjek nego prvobitna etiketa koju ste dobili. Problem naših medija je što nas zatupljuju trivijalnim sadržajima, a sve je manje edukativnih, onih koji mogu proširiti naše vidike u pozitivnom smislu, naučiti nas nečemu što će nam biti od koristi. Javni servis je taj koji mora imati edukativni, vjerski, dječiji program, informativni, a komercijalne televizije se mogu koncentrirati na bilo koju oblast, a masa upija sadržaje bez kritike. Zatrpani smo ‘’reality demonima’’ koji nam ispiraju mozak, troše vrijeme, a dokumentarnih emisija, ili pak onih koji govore o nauci, kulturi, obrazovnom sistemu, sve je manje. Malo je istraživačkog novinarstva, a upravo novinarstvo je sila koja utiče na mišljenje višemilionskog broja recipijenata. Bosna i Hercegovina ima ljude velikih kapaciteta koji bi se mogli baviti naukom i time doprinijeti prosperitetu svoje zemlje. Neophodno je popularizirati ovu oblast te pojednostaviti način komunikacije i prevazići nerazumijevanje kako bi nauka postala dostupna svima. Bosni i Hercegovini su neophodni mladi ljudi koji se bave naukom i inovacijama te je ovo dobar način da ih potaknemo. Nauka nije bauk, nije nezanimljiva, naučnici i istraživači nisu čudaci. Nauka nije teška, nerazumljiva i neisplatna. Nije važno koliko čitate, već šta čitate Naučnici tvrde da opšta inteligencija nije povezana sa brojem pročitanih knjiga. Tačnije, može da se čita vrlo mnogo, ali znanje od toga neće biti veće, posebno ako čitate s ciljem da se zabavite ili "ubijete vrijeme". Za vrijeme čitanja ljudski mozak dobiva informacije, ali one često nisu samo beskorisne za život već i sasvim nesistematske. Za vrijeme zabavnog čitanja, koje nije opterećeno analizom materijala koji se čita, intelekt ljenčari i ne razvija se. Radi održavanja uma u radnom stanju ne treba samo čitati, već i rješavati razne analitičke zadatke. Dakle, može se biti načitan i sasvim neprilagođen za život ako je literatura neadekvatna. Ali, s knjiškim ‘’moljcima’’ je danas najteže funkcionisati. Važi mišljenje da su knjige ili izumrle ili skupe. Svijet ih ne razumije, a i oni mimo korica rijetko svjetove shvataju. Dosadne, monotone, naporne, nema se vremena, a nije to više moderno, sve su to argumenti za ne čitanje. Moderna elektronska tabla koja stane na dlan, zamijenila je knjigu, a proizveli su čak i miris koji popršćete pa vam monitor miriše na listove knjge kako bi vam doživljaj pobogu bio realniji, kao da su knjige izumrle pa ih se trebamo nostalgično prisjećati. ‘’Oni koji čitaju, hajde kao neka čitaju, ali šta ih imaju toliko čitati’’ -mišljenje je nečitača. Kao treba čitati, ali nemoj previše. Bosanci to još posebnije gledaju kroz nekakav naslijeđeni strah. Ako čitaš nikad ne znaš hoćeš li biti lud ili genije, u narodu, a i u sebi. Ako čitaš nikad ne znaš koji sljedeći pasus može da ti promijeni temeljna uvjerenja, da te istrese iz okvira onoga što si mislio čak prethodni dan. Danas više ne misliš. danas tjeraš novo. Nove korice. Novi list. Nova znanja. Novi stavovi. A gdje se završava? Iskustvom. I ima li kraja ikada i igdje? Na kraju koje utabane staze? Ili pak one netaknute? Učenju nikada nema kraja kao ni kraja razvijanju nauke.

22.10.2013.

(NE)ZNAMO PREPOZNATI PRILIKU?!

Konkurentska prednost je uslov egzistencije u savremenom dobu. Žalosno je da studenti koji određeni broj godina „ostavljaju“ na fakultetu imaju loše kritičko razmišljanje. Naravno, lakše je pogledati kako žive tzv. „celebritiji“, kao što je famozni Veliki Brat, nego pročitati jedan naučni članak, knjigu ili pogledati dobar dokumentarac. Turske i španske serije, žutilo odnosno bulevarska štampa moraju postati neprijatelj broj jedan svakog bivšeg ili trenutnog studenta jer primanjem „junk“ informacija persona postaje pasivna. Nakon završenih tri ili pet godina fakulteta ne zna prepoznati probleme u društvu. Kritičko razmišljanje se razvija čitanjem stručnih članaka i knjiga, sudjelovanjem u raspravama (ne tračanjima), istraživanjima, komunikacijom s kompetentnim ličnostima za određene vitalne oblasti koje nas se tiču, stalnim angažman na poljima čiji dio želimo biti ali i kontinuiranim učenjem kojim se nadograđujemo.

22.10.2013.

MI I SVIJET (NE) MOŽEMO U ISTI KOŠ

Mi možemo biti izuzetno razvijeni, s visokim životnim standardom i kvalitetnim životom dostojnim čovjeka samo kada bismo zaustavili ‘’grabežljivce’’ koji se ne brinu za opće dobro nego samo za svoju egzistenciju. Svijet nema naše političare koji su jedini, glavni i neosporivi krivci za naše stanje. A mi smo ih birali i samim tim snosimo dio krivice što smo im dozvolili da godinama budu na čelu naše države koju ne znaju voditi. Ovdje je po receptu, najvažnije doći na određenu funkciju i obogatiti se što prije. Kada bi političari na Balkanu manje uzimali, mnogo bolje bismo živjeli. Nismo mi baš toliko siromašni. Za naša prirodna bogatstva, neke zemlje bi dale sve da ih imaju. Samo se kod nas sve dobro zanemaruje, a do izražaja dolazi samo loše. Obrnimo situaciju, a prozovimo one koji su ‘’zaslužni’’ za loše stanje u zemlji i smijenimo ih. Pokrenimo promjene. U konačnici, uvijek možete otići u stranu zemlju i biti sobarica za npr. 3000 dolara, a završili ste fakultet. Pa čekati da napredujete, pa da usavršite jezik, pa da ako ste sretnici dobijete državljanstvo, a samo u svojoj zemlji uz nešto više truda ali isplatnog, bez obavljanja poslova za koje se niste obrazovali, možete zauzeti svoje mjesto. Samo se moramo angažovati. Probuditi se iz kolektivnog zimskog sna kojim čvrsto spavamo.

22.10.2013.

(NE) DOPUŠTAMO DA MLADI NAPUŠTAJU BIH?!

Velike pobjede ostvaruju samo oni koji se usuđuju vjerovati da je nešto u njima nadmoćno okolnostima. Stavite na sebe naočale optimizma i vidjet ćete neograničene mogućnosti. Ako na stazi života potrčiš i padneš, podigni se, očisti prašinu jer ne gubi onaj što pada već onaj što ostaje da leži. U Bosni i Hercegovini čitav je niz faktora koji tjeraju na pesimizam i u tu kolotečinu lako je pasti i nakon deset godina osvrnuti se unatrag znajući da niste uradili baš ništa da biste nešto pokušali učiniti za sebe. Promijenite to. Država nam ne pruža mnogo zbog već poznatih činilaca na koje mi, obični ljudi s distance ne možemo direkto uticati, ali ako se i mi uključimo u sistem i u njemu počnemo pulsirati kao jedna od glavnih žila kucavica, onda svakako da možemo. Ako ništa značajnije, možemo se hrabro boriti da sebi i svojim vršnjacima osiguramo egzistenciju. Kada vidimo da nam država sama ne omogućuje ono što nam je potrebno, mi bismo trebali postati dio njenog sistema i omogućiti ono što je nama i našim kolegama, kao i općenito stanovništvu BiH potrebno. Mi smo mladi, pametni, imamo snage, elana, ideja i kvaliteta. Zbog toga, bilo bi šteta, da tek tako ostavimo mjesto u kojem smo rođeni, odrasli, živjeli, školovali se, formirali se u kvalitetne persone i sa torbom na leđima odemo ne osvrćući se natrag. Puno mladih koji misle da ovdje nemaju perspektivu odlaze u druge zemlje i doživljavaju uspjehe, bivaju prihvaćeni i dobivaju visoko pozicionirana radna mjesta, rejting i status u društvu. Ali, samo smo u svojoj zemlji građani prvog reda, gdje god da odemo, koliko god uspješni da budemo, uvijek ćemo biti građani drugog reda, uvijek ćemo biti stranci. Letargija u našem društvu je dovela do toga da nemamo kritičnu intelektualnu masu u mladim ljudima. Mladi su uhvaćeni u kolo svakodnevice i naša prespektiva je nametnuta da kao ne možemo puno da promijenimo. A mislim da je tu greška, mi treba da se uključimo prije svega u politiku, da sami kreiramo svoju budućnost. Godinama mladi odlaze iz BiH jer ovdje ne mogu da dođu do izražaja, odnosno ne pruža im se nikakva prilika. Priliku moraju stvoriti. Uglavnom žale što prilike kakve se pružaju van granica BiH ne mogu dobiti u svojoj zemlji i u svome gradu. Željene pozicije za koje znamo kako želimo da izgledaju trebamo sami osmisliti i kreirati. Uticati na ambijent čiji će prefiks <> zamijeniti u <>. Jer, ako mladi odu u druge države, šta će onda ostati u BiH?! Mladi često ni ne razmišljaju o tome šta bi željeli raditi, niti ih se u dovoljnoj mjeri pravilno usmjerava. Mlade treba informisati o tržištu rada, te poticati volontiranje tokom perioda školovanja kao i po završetku fakulteta radi sticanja iskustva.. Današnja metodika predavanja je zastarjela, potrebni su seminari i dodatne obuke za profesore, iako smo mi „digitalna generacija“, potrebna je i „digitalizacija profesora“ kako bismo se što bolje razumijeli i komunicirali. Iz BiH se želi iseliti 70 odsto mladih koji misle da ih negdje drugo čeka sve. Mladima treba pružiti kvalitetne informacije o migraciji, a to se može kroz promovisanje centara za informacije gdje bi se oni koji žele otići, bar na kvalitetan način o svemu informisali te kako bi im se obezbijedili relevantni kontakti, a ne da bespomoćno odlaza ‘’trbuhom za kruhom’’. Ni u svijetu ne cvjetaju ruže. Pružimo sebi priliku u svojoj zemlji. Među ključnim stvarima je prepoznavanje uloge klasičnih i novijih medija kroz koje se treba raditi na jačanju kolektivne svijesti o važnosti participacije mladih u našem društvu. Samim tim mora se izvršiti uticaj na nadležne koji će popustiti nad pritiskom medija i napokon stvoriti mjesto za one kojima i pripada - za mlade, perspektivne ljude čije vrijeme je došlo. Nedavno sam pročitala naslov u novinama:’’Mladi iz BiH odlaze preko bare po džeparac’’ i to je samo jedan u nizu koje svakodnevno pročitamo u nekom od bosanskohercegovačkih medija. Odlazak po ‘’džeparac’’ pretvori se u boravak od nekoliko godina, pa godine u decenije i tako naši ljudi zasnuju radni odnos, oforme porodice i žive daleko od svoje rodne grude. Ne zato što su to željeli, nego zato što su bili primorani ili bolje rečeno nisu vidjeli način ili imali opciju da se snađu u BiH.

26.09.2013.

KAD SVI SVE ZNAJU, A NE ZNAJU NIŠTA

Završetkom visokoškolske institucije, u momentu kada dobijemo diplomu u ruke i ponosno mašemo njome svakome kome stignemo da se pohvalimo da smo akademski građani, ne znači da nas posao sutra čeka i da je našem učenju došao kraj. Naprotiv, kraja nema dok god hodimo ovim svijetom. U vremenu kada se granice znanja iz dana u dan proširuju takvim uvjerenjem dovode se u opasnost marginalizacije u društvenoj stratifikaciji. Upravo zato u današnje vrijeme se sve češće pominje termin cjeloživotno učenje i to ne samo u zemljama Evropske unije već i u našoj zemlji. Aaktivnost učenja tokom cijelog života, s ciljem unapređivanja znanja, vještina i sposobnosti je nešto što nas ne može zaobići ako želimo biti uspješni. Razvojem moderne informacijsko-komunikacijske tehnologije količina novog znanja svakim danom sve više se povećava, dok postojeće znanje sve više i brže zastarijeva. Stalan pristup učenju i obrazovanju radi sticanja novih i obnavljanja već stečenih znanja i vještina, potrebnih za sudjelovanje u radu i društvu znanja odnosno društvu koje uči je jedini tačan recept koji vas vodi ispravnom stazom okruženom mnoštvom slijepih ulica i krugom začaranih puteljaka koji nemaju pozitivan ishod. Učimo čak i nesvjesno Nakon okončanja učenja za diplomu, na red nam dolazi neformalno učenje koje unapređuje lični razvoj i sklonosti, interes i potencijal neke osobe i povećava mogućnost zapošljavanja. Ono čega možda jesmo ili pak nismo svjesni, a u čemu svakodnevno sudjelujemo kao glavne ili pak sporedne uloge na sceni zvanoj ‘’Život’’ je informalno učenje koje zapravo predstavlja neplanirano učenje i sticanje znanja kroz svakodnevne aktivnosti. Bilo da vidimo kako naš kolega obavlja neki zadatak ili kakav je ishod ubavljenog projekta ili da nas neko nazove i informiše o nečemu ili da pročitamo knjigu ili da vidimo na internetu nešto novo, pažnje vrijedno ili da nam neko sugeriše kako ćemo obaviti neki zadatak, ili, ili..ili..bezbroj je <>…koji idu u beskonačnost kao i znanje koje kupimo kao skoč spužva deterdžent. Cilj nosiš skriven pod kaputom U modenom svijetu i načinu života koji i sami živimo, tržišta radne snage zahtijevaju nova zanimanja i neprestano mijenjanje profila, vještina, kvalifikacija i iskustva. Dosta nije nikada! Nedostaci vještina i njihova neprilagođenost, posebno kada je riječ o informacijsko-komunikacijskim tehnologijama, često su jedan od razloga nezaposlenosti u određenim regijama i granama industrije kao i među marginaliziranim društvenim grupama. Moramo raditi na sebi u kontinuitetu. Put do zvijezda je samo etapa kružnog puta do sebe. Ako znaš prečicu, nema potrebe da se puno lomataš po bespućima. Stigao si čim kreneš. Cilj nosiš skriven pod kaputom, istetoviran na grudima kao metu. U tome je tajna. U tome je jedini trik!!! Znati šta i koliko želiš. A sve bi bilo lakše kada bismo znali koje mostove treba zaobići, a preko kojih preći. Ipak, ne postoji čarolija koja nas vodi kroz život pa nekada moramo i otići obilaznim putem, ali najvažnije je da uvijek znamo šta nam je cilj i da u njega ne treptajući, jasno gledamo. Nenormalno se navići na loše Nezainteresovanost, nedovoljno aktivnosti i posustajanje nad kolotečinom ispraznosti naizgled bezizlazne situacije koju ponajviše karakterišu nepostojanje radnih mjesta, besparica i općedrušveno beznađe jedna je od karika u lancu današnjeg društva koja ne vodi ka poboljšanju trenutne situacije. Nažalost, ‘’trenutna situacija’’ se pretvorila u situaciju koja traje godinama i na koju smo se čini mi se počeli već navikavati. To je jedan od znakova kada treba vrisnuti I zaustaviti se nad stranputicom jer navići se na loše i prilagođavati mu se, u normalnom svijetu je NENORMALNO. Zato je tu omladina koja svojom voljom, idejama, željom da svijet u kojem živi učini boljim mjestom i spektrom opcija koje nudi da ukine trulo tkivo koje nagriza i uništava cjelokupan sistem, koji zbog bolesti podrhtava pa na trenutke i prestaje raditi. Promjene su naš spas Možete li vi mladi u ovom društvu, u našoj sredini nešto pokrenuti? Da li se kod svake osobe gasi želja za borbom i traganjem onog trenutka kada riješi svoju egzistenciju? Koliko je onih koji se nastave boriti? – naravno mali broj. Jasno je da su promjene moguće i neminovno potrebne, samo je neizbježno sistemsko organizovanje. Mladima je neophodno okupljanje u grupe, udruženja, organizacije koje će imati strateški plan i vođu koji će svoje sljedbenike usmjeravati. Ako šutimo i ništa ne činimo, niko nas neće ni primijetiti. Svi će proći pored nas poput obrisa pejzaža koji vidite vozeći se automobilom. Ali kada stanete ispred onih koji su kompetentni, kada napravite listu onih koji su relevantni za određene probleme i pred njih stavite konkretno rješenje, ideju, način na koji vi nudite da se riješi problem, ne mogu, a da vas ne čuju. Usmjerena akcija, ako se dobro promoviše, može dovesti do promjena na bolje. Kao što sami svojim čulima vidimo i osjetimo, promjene su nam neophodne, samo je pitanje hoćemo li mi sudjelovati u njihovom kreiranju. Ako smo pametni, trebalo bi se podrazumijevati da hoćemo jer to se tiče nas i ne dozvolimo da drugi rješavaju naše probleme jer tiču se isklučivo nas i za njihovo rješenje se moramo sami izboriti. Na ovaj ili onaj način, na neki svoj ili neki iskopirani. Ako ne znamo kako sami da nešto poduzmemo, primjera je more, vidimo kako to drugi rade. Naučimo kritički gledati na svijet Konkurentska prednost je uslov egzistencije u savremenom dobu. Žalosno je da studenti koji određeni broj godina „ostavljaju“ na fakultetu imaju loše kritičko razmišljanje. Naravno, lakše je pogledati kako žive tzv. „celebritiji“, kao što je famozni Veliki Brat, nego pročitati jedan naučni članak, knjigu ili pogledati dobar dokumentarac. Turske i španske serije, žutilo odnosno bulevarska štampa moraju postati neprijatelj broj jedan svakog bivšeg ili trenutnog studenta jer primanjem „junk“ informacija persona postaje pasivna. Nakon završenih tri ili pet godina fakulteta ne zna prepoznati probleme u društvu. Kritičko razmišljanje se razvija čitanjem stručnih članaka i knjiga, sudjelovanjem u raspravama (ne tračanjima), istraživanjima, komunikacijom s kompetentnim ličnostima za određene vitalne oblasti koje nas se tiču, stalnim angažman na poljima čiji dio želimo biti ali i kontinuiranim učenjem kojim se nadograđujemo. Surova konkurencija koju nismo znali prepoznati Gledajte na fakultet kao tržište. Uzmimo kao pretpostavku da tokom svog školovanja niste ništa radili. Volontiranje za vrijeme studentskih dana, samostalan angažman i praksa od koje najčešće nemamo finansijske koristi ali dakako imamo iskustvene, može nam biti od velike koristi za buduću karijeru. Razmislite, po čemu se vi razlikujete od svojih kolega osim po prosjeku ocjena? Kad nam je mladi asistent na prvoj godini fakulteta rekao da na kolegu gledamo kao „konkurenciju“ još dok studiramo, izgledao je jako smiješno, međutim to danas itekako ima smisla. Svaka vještina, znanje, prethodni angažmani i stečena iskustva vas razlikuje od vašeg kolege i to je činjenica koju poslodavci prepoznaju. Fakultet je tu da vam daje smjernice i neka osnovna znanja, a sve ključno dolazi praksom i nadogradnjom svog znanja koje vas oblikuje u zavidnu konkurenciju.

25.09.2013.

UZALUD JE NEČIJI INTELEKT VISOK, ČAK I NA NIVOU GENIJA AKO MU JE KARAKTER RAVAN NULI

Govorite samo ako vaše riječi imaju više smisla nego tišina. Pričajte i iznosite svoje misli samo onda kada će njihova melodija biti ljepša od tananih nota koje odašilja tišina. Pijedastal emotivnih otkrića može vas natjerati da se vaše misli surovo survaju niz liticu s koje ne želite pasti. I šta onda? Kada je pad već prouzrokovao emotivno oskrvnuće i kada je stvar već gotova. Rečeno, obznanjeno, elaborirano (ne)željeno za čime ćete već sutra žaliti. Koliko god nečiji intelekt bio visok, on će se istopiti u bujici trivijalnih poteza ako nemate dovoljno čvrst karakter. A vaš karakter odašilja vibracije šetajućih niti koje ste zapravo vi u punom smislu te riječi. Ono što neko misli o vama je njegov stav, a vaš karakter koji vas vodi putanjom bijele popločane staze ili pak crne stranputice, daje neoboriv argument koji oslikava vašu psihu. Vaše riječi nerijetko mogu biti pogrešne i (ne)oslikati ono što (ne)želite jer se možda niste izrazili na pravi način. A ako sami ne znate interpretirati slagalicu vaših misli, ne možete očekivati ni da će vam ih neko drugi pravilno posložiti. Sami smo krojači svojih rečenica koje mogu biti prošivene bijelim svilenim koncem, duboko proštopane ili pak tek nekim jeftinim koji će biti potrgan na prvom nestabilnom koraku.

19.09.2013.

Radiš i plate te! Završiš fakultet i zaposle te! Trudiš se i, zamisli, promaknu te!

Rečenica iz naslova je upravo onaj scenario koji smo manje-više imali svi mi koji smo s velikim očekivanjama, prepuni ambicija, izuzetno entuzijastični upisali željeni fakultet i podrazumijevali da će biti onako kako smo sve zamislili i planirali. Međutim, onda nam je stvarnost pokazala da nije svaki film onakav kakav smo očekivali da će biti i da je život ipak suroviji. Svu energiju nakon završenih visokoobrazovanih institucija usmjerili smo na pokušaj zaposlenja i konačno smo uspjeli napraviti barem jedan korak, pronaći mjesto gdje ćemo volontirati da bismo stekli potrebno radno iskustvo u struci kako bi nas konačno neko zaposlio. Odnosno, kako bi napokon neko prepoznao u nama kvalitet jer mi jesmo kvalitetan radni kadar koji samo želi da radi i da za taj rad bude adekvatno plaćen. Nedavno sam pročitala blog jedne visokoobrazovane djevojke koja je silom prilike otputovala u Kanadu i za početak tamo radi kao konobarica pa kaže: ''Biti konobarica u Kanadi je drugačije u samom startu jer te gosti ne gledaju kao polupismenu osobu s kojom mogu postupati kako žele, naprotiv, jako su pristoji i ljubazni. Ovdje većinom konobarišu mladi ljudi i to im je usputna stanica prije "pravog" posla. S druge strane, razgovor s gostom se ne svodi na to koliko sam ili nisam ljepote donijela, nego šta sam donijela.'' Rečenica u kojoj govori da je mladim ljudima konobarisanje uglavnom samo usputna stanica prije pravog zaposlenja ponukala me i da citiram njeno izlaganje viđenja rada u dalekom bijelom svijetu. Nama, čini mi se nedostaje angažmana, niza aktivnosti i borbenosti. Nema posla u struci i odmah se svima sruše snovi i sve samo stane, a kod nekih taj zastoj potraje godinama. Lično sam zagovornik da treba početi raditi posao koji čak i nije usko vezan za struku pa ''s posla tražiti posao'' jer tako to ide. Naše prvo radno mjesto možda nije idealno ali je prolazna stanica do onog pravog.

16.09.2013.

ILUZIJA KOJA PONIŠTAVA REALNOST

Maštati je dobro, nadasve, poželjno ali šta se desi kada počnemo živjeti u svijetu mašte, a da je ne realizujemo? Kada počnemo gubiti pojam o stvarnosti i toliko se unesemo u snove da zanemarimo ono što nas zaista okružuje. A dešava se i to. I to veoma često. Svaka čast onima koji maštaju, sanjaju i rade na ostvarenju svojih želja i snova. Ali puke lutke koje samo u svojoj glavi igraju predstavu i svoj život ne pretvaraju u scenario koji im odgovara čine da im život prolazi ispred nosa poput trake s koferima na aerodromu za kojima ne trčite nego ih samo ispratite pogledom. Društvo je općenito letargično. Upali smo u period melanhonije, pesimizma koji se samo prenosi s osobe na osobu i svi se stapaju s okolinom umjesto da se trznu i učine nešto. Država neće sama nikome obezbijediti da bude bolje. Ako se sami ne pobrinemo za sebe, neko drugi zasigurno neće se popeti na naš sprat-ma koliko nisko ili visoko bio i neće nam pokucati na vrata s pitanjem-''kako da pomognem?'', ''samo recite, vama sam na usluzi''- o ne, to sigurno ne. Možda u nekim filmovima koje ste gledali ali ovdje u ovom svijetu, u našoj realnosti to se neće dogoditi ma koliko dugo čekali na to. Ono što možete sami učiniti i pomoći sebi je da se ANGAŽUJETE. Jer, svaki dan vodi vas jedan dan bliže starosti. Koliko god se danas ona činila daleko, vrijeme će brzo proći i dok se okrenete zapitaćete se šta bi bilo da je bilo, šta bi bilo da ste pokušali, da ste se potrudili, možda bi ipak moglo, a možda da ste bili hrabriji, da ste probali, da ste odlučili okušati se..., da ste smogli snage i imali više volje...za bilo šta, za sve... Ne dozvolite sebi da se jednog dana upitate šta bi bilo da je bilo?! Učinite to već danas ili napravite barem prvi korak koji će vas dovesti na metar bliže cilju koji podrazumijevam da imate.

12.09.2013.

TAMA NAS PLAŠI

Žudimo za svjetlošću koja daje smisao konturama. Najmračnije tajne su one koje skrivamo sami od sebe. Stvari o kojima se bojimo misliti i koje se sebi bojimo priznati. A najgore je kada bježimo sami od sebe, od istine koja je u nama. Kao da se plašimo spoznaje nečega što već znamo, čega smo svjesni ali ga pak vješto i opet svjesno sebi ne priznajemo. Mogu da slažem sve, ali sebe ne, zar ne? Prije ili kasnije dođe trenutak kada više ne možemo protiv sebe. Pa nije li to Sizifov posao odnosno uzaludan ''posao'' ili pak metafora za besmislene radnje?! Tjerati nešto što unaprijed znamo da ne možemo izgurati do kraja.

09.09.2013.

ONA JE LOPOV KOJI ODNOSI SVE ŠTO JEDNA OSOBA JESTE

Smrt je lopov. Ona dolazi neočekivano i nikada nismo dovoljno spremni da se suočimo s njom ma koliko se za njen dolazak pripremali. Uvijek nas rastuži više nego smo se nadali. Uvijek nam odnose više nego što smo očekivali. Uvijek nas povrijedi jače nego smo mislili da može. Smrt je Lopov, oduzima sve što jedna osoba jest...i ostane tišina...muk koji odjekuje u tunelu beskonačnosti...Tako je taj lopov prije nekoliko dana oduzeo život momku koji je samo 30 godina proveo na ovom svijetu. Došla je sasvim izenenada, bez ikakve najave ili insinuacija. Samo se pojavila, ubola ga u srce i odnijela sa sobom. Bol je obavila moju kolegicu s fakulteta koja je bila njegova bivša djevojka. Zabavljali su se više godina i prekinuli. Bili su razdvojeni oko dvije godine. Ona je živjela svoj život, imala druge momke, a onda saznanje da ga više nema tako je snažno pogodilo da je nazvala telefonom kolegicu s fakulteta nakon više od dvije godine i saopštila jok tragičnu vijest. A ova je prenijela meni. Poslala sam joj poruku i izjavila saučešće jer mi je Mirela rekla da Mia ne može govoriti od bola pa da je bolje da je ne zovem. Ostala je praznina. Ogroma bol koju je lopov prouzročio svojim dolaskom. Zahvalila mi se i napisala da se riječima ne može opisati tuga koju osjeća. Na svom facebook profilu stavila je crnu sliku na profil i na cover što dodatno opisuje njeno trenutno stanje uma. Teško, preteško. Ja, ...znala sam ga kroz njene priče i toliko koliko smo jedan dan proveli u Mostaru. Sjećam ga se kao izuzetno gostoprimljivog, duhovitog, nasmijanog i dragog momka koji se toliko trudio da nas ugosti i upozna s gradom, odvede na mjesta na koja njih dvoje vole ići...a sada...odjednom...muk...nema ga...I koliko je takvih...tu su s nama i onda bez najave nestanu. Lopov ih ukrade i uzme sebi. Mi ne znamo šta se s njima tamo zbiva i kada će Lopov doći po nas...Neizvjesnost nam olakšava čekanje jer šta bi bilo da znamo da nam se bliži čas odlaska...I poslije nas..ostaće muk...

05.09.2013.

NEODOLJIVI PSIHOMANIPULATOR DRAŽESNIH ZASTORA KOJI LEPŠAJU NA VJETRU-KONOPLJA JE DOKAZANO LJEKOVITA

Ljudska psiha je toliko širokospektrna da je to iskustveno - spoznajno nevjerovatno saznanje. Iskustvo, praksa, djela, načini manipulacije, razmišljanja, propagandnog djelovanja, ''oružja'' i ''alatki'' kojima se koristi da bi dostigla cilj i ostvarila zamišljeno, dokazuju njenu osebujnost koje se nerijetko treba i plašiti. Postoje ljudi koji bi gazili preko mrtvih samo da ostvare zamišljeno. Nekada se na sudu ni detektor laži ne može uzeti kao relevantan i sto posto siguran argument ili dokaz jer, neki psihići sebe mogu uvjeriti da ono što govore jeste zaista istina, a zapravo uopće nije. Ali, tako im funkcioniše mentalni sistem. Sami sebi kažu da nisu nešto uradili, zamisle sebi scenario po kojem su bili na nekom sasvim drugom mjestu i oni doista počnu vjerovati u to. Koliko je to jaka ili luda mentalna konstrukcija koja vas uvjeri da VI nešto NISTE, a zapravo JESTE ili obrnuto. Znači li to da manipulišući sami sobom, zapravo manipulišemo drugim ljudima?! To znači posjedovanje sredstava za cilj koja je nemoguće razoružati. Ako neko ima atomsku bombu i to obznani, postoje načini da mu se oduzme u slučaju da nije u pravim rukama, a kad sam već kod toga, ko je to kompetetntan da ima atomsku bombu i kada je ona u pravim rukama? Nigdje, kod nikoga i nikada. Oružje za masovno uništenje nikada nije dobrodošlo nigdje i nikome. Ne treba ni postojati. Sasvim je dovoljno što nas ubijaju pomalo dajući nam kojekakve štetne supstance u hrani, piću, zraku i lijekovim. Ratovima se opet na ekstremni način čisti planeta i širi prostor, brutalno, surovo, apsolutno nehumano. A sve to zbog mnogoljudnosti, nedovoljno prostora, a ljudska populacija svakako drastično smanjuje natalitet. Pa treba li još? Odgovor je DA. Tako misle oni koji su na vrhu, u saradnji sa sotonom. Pa sa Židovima smišljaju podle geste i gaze sve pred sobom ali vrlo suptilno i s rukavicama na rukama ne ostavljajući trag, jer tobože, sve ovo što se haotično zbiva u svijetu je splet okolnost. Ma nemoj?! Ako imalo promislimo, uvidjet ćemo da je to sve smišljeno. Pa zašto je u Africi nakon svake misije američkih ljekara koji kao pomažu i čine humane geste vakcinišući afričku djecu i općenito populaciju, nedugo zatim izbila neka epidemija? Jer ljekari ni sami nisu bili svjesni da zapravo rade eksperimente na nedužnim ljudima. HAARP antene postavljene u Srbiji u selu Barajevu, 50 km od Beograda, od strane pogodite koga - AMERIKANACA! Prouzrokovale su lokalnom stanovništvu glavobolje, poremećaj klime ne samo u Srbiji nego na Balkanu. HAARP antenski sistem pored mnoštva uticaja na čovekovu okolinu ali i mentalnu svest, ima uticaja i na klimu i klimatske promene. Neuobičajeno vreo bio je početak maja prošle godine, kada su temperature bile iznad 30 stepeni, a slučajno ili ne, tek HAARP antenski sistem je sa radom otpočeo baš trećeg maja prošle godine. Ekstremno visoke temperature iznad 40 stepeni koje su trajale cijelog juna, jula, a nastavile se i početkom augusta, nisu nešto što je uobičajeno za područje Srbije, BiH i Hrvatske a pogotovo ne u tako dugom trajanju. Isti slučaj bio je i ove godine. Delovanjem antenskog HAARP sistema stvara se rupa u zaštitnom omotaču Zemlje, koji nas štiti od negativnog uticaja Sunca i solarnih vetrova. Ta rupa se kreće preko gornje atmosfere, propuštajući veoma štetne uticaje na površinu Zemlje, a ujedno štetno zračenje vrši i taj dio atmosfere koji je ozračen. Američka administracija je zvanično saopštila kako HAARP služi da se istraže načini za saniranje ozonskog omotača, međutim, prava namjena mu je kontrola klime tamo gde oni požele, kao i manipulacija sa kontrolom ljudi. Manipulisanje klimom počelo je još 1946. godine, kada je američki naučnik Vinsent Šefer otkrio da ubacivanje zaleđenih čestica ugljen-dioksida (suhi led) u hladnu komoru dovodi do stvaranja ledenih kristala koji su isti kao i oni u oblacima. Znalo se da se topli vazduh prilikom dizanja od zemlje sve više hladi i da se jedan dio te vlage kondenzuje u sićušne kapljice koje formiraju oblake. Milioni tih kapljica moraju se spojiti međusobno da bi postale dovoljno teške i kao takve padale kao kiša. Sada je i ovaj dio Balkana došao na red da se manipuliše klimatskim promjenama i eksperimentima, a Srbija je izabrana kao najpogodnije tlo za postavljanje HAARP antena. Od maja 2012., od kad su puštene u rad ove zloglasne antene, počele su i nesnosne vrućine, a oblaci nas zaobilaze. Kako stvari stoje, sljedećih godina može biti samo još gore, a ljeta će postati bukvalno neizdrživo topla. Nažalost, u Srbiji se na ovakvim paklenim temperaturama ne uvodi ni vanredno stanje, a kamo li da konačno neko narodu i javnosti objasni šta je to zapravo HAARP koji se nalazi među nama, i da li i koliki uticaj na klimu u na ovim prostorima... Pa onda zabrana marihuane za koju je dokazano da liječi 600 vrsta bolesti. U svijetu godišnje umre 4 miliona ljudi od konzumiranja cigareta, a on ''trave'' niko nije umro. Druga je stvar što ljudi karakterno ne budu jaki pa pređu na droge koje vode u hodnike smrti. U Holandiji se ovo ulje može kupiti po cijeni od 2.000 dolara po litru. Nedavno je Rik Simpson dobio ponudu od jedne farmaceutske kompanije, ali problem je što farmaceutske firme ne mogu patentirati ma kakvo ulje od konoplje kao lijek, jer njega svako može proizvoditi u kućnoj radinosti i tako samog sebe izliječiti od mnogobrojnih bolesti. Zbog toga je gajenje konoplje zabranjeno odlukom Ujedinjenih nacija. Jer, farmaceutskoj industriji nije u interesu da ljudi budu zdravi, budući da ne zarađuje na zdravlju, već na bolesti. Otuda je farmacetuska industrija, zapravo, industrija bolesti, a time i industrija smrti. Napominjem ponovo da ljekovito svojstva ima samo prirodni THC dobijen iz indijske konoplje, a ne industrijske konoplje, a pogotovo ljekovita svojstva nema farmaceutski, hemijski sintetizovani THC.Problem je u tome što bi masovno gajenje konoplje uništilo savremenu industriju uopšte. Zbog toga je Konvencijom Ujedinjenih nacija o narkotičkim sredstvima iz 1961. godine konoplja proglašena narkotikom opasnim po zdravlje poput drugih, stvarnih narkotika kao što je heroin. Dokazano je da bi upotrebom konoplje, propala farmaceutska industrija jer bi se ljudi na taj način liječili. Naučno je dokazano da THC suspstanca koja se nalazi u ulju od konoplje (od vrhova i listova biljke) ubija kancerogene ćelije i može u potpunosti da izliječi kancer! S druge strane, propala bi naftna industrija jer se od konoplje odnosno njenog ulja, može proizvesti biodizel. Za industriju je najveći problem što se od ove biljke dobija jeftinije i učinkovitije gorivo za automobile koje ne zagađuje atmosferu, kao i bioplastika koja je 10 puta jača od čelika, iako je za 1/3 lakša od čelika. Henri Ford je načinio svoj prvi komercijalni automobil od konoplje. Na Internetu se može pronaći snimak Forda kako čekićem pokušava da razbije karoseriju od konoplje i u tome ne uspjeva. Zatim, time bi bila ugrožena industrija plastike od nafte i toksičnih otpadaka, koja izaziva kancer. To su i razlozi zbog čega su industrijalci, uz podršku bankara koji su bili pravi vlasnici industrije, zabranili ma kakvo sijanje konoplje u bilo kojoj državi svijeta (odlukom Ujedinjenih nacija) iako su po zakonu koji je važio u 17, 18. i 19. veku, a i za vrijeme Drugog svetskog rata – farmeri Sjeverne Amerike bili obavezni da siju konoplju zbog njene industrijske i farmaceutske primjene. Za bankare i industrijalce problem je bio što svako može da gaji konoplju, jer ova biljka može uspjeti i na pustinjskom zemljištu, budući da obnavlja zemlju pa pesticidi nisu potrebni, tako da bi farmaceutska industrija bila uništena, kao i industrija nafte i derivata (kojom se danas kontrolišu države). Od nje je Levi Straus načinio prve farmerice u XIX veku, koje su prije nekoliko godina na aukciji prodate za 150.000 dolara. Dok je pamučnu odjeću lako otrcati i uništiti, odjeća od konoplje se pokazala neuništivom, što bi u velikoj mjeri ugrozilo tekstilnu industriju, ako bi se od pamučne preorijentisala na odjeću od konoplje. Medicinskim studijama dokazano je da čak i uzimanje kanabisa dovodi do povlačenja tumora, a da ne govorimo o efektu ulja od prirodne konoplje. Prirodna konoplja sa visokim sadržajem THC-a uspješno može izliječiti i poboljšati stanje kod sljedećih bolesti: multipla skleroze, kancera, hipertenzije, ateroskleroze, dijabetesa, AIDS-a, glaukoma, depresije, epilepsije, migrene, glavobolje, astme, svraba, skleroderma, jakih bolova, distonije, nesanice, herpesa, mučnine i povraćanja, ADHD poremećaja, narkotičke zavisnosti, Alchajmerove bolesti, bipolarnog poremećaja, opekotina, cistične fibroze, hronične opstruktivne plućne bolesti, ekcema, fibromijalgije, upalne bolesti creva, Parkinsonove bolesti itd. Dakle, prirodna konoplja sa visokim sadržajem THC-a nije nakrotik, već ona liječi narkotičku zavisnost. Kada nam neko nešto govori, nudi, zabranjuje, zapitajmo se zašto je to tako?!

02.09.2013.

ZAPRLJATI MANIKIRANE KANDŽE

Uvijek sam se pitala zašto se ljudi trude prikazati drugačijima nego što zaista jesu?! Je li to posljedica samonezadovoljstva kroz koje se nastoji odigrati predstava te na taj način odglumiti da si ono što nisi samo kako bi se dopao okruženju?! Nije li jadno bojati se samog sebe, jer tobože ne valjaš onakav kakav zaista jesi?! Ne znači li to da se stidiš samog sebe pa se skrivaš iza maske? A šta kada ona spadne? Kada manikirane kandže postanu špicaste i nasrnu na okolinu? Znači li to da se Pepeljuga pretvara u čistačicu, kočeva u bundevu, a konji u miševe... Nisu li tada posljedice mnogo gore i teatralnije, a za ''glumce'' bolnije?! Okolina šokirana, a vi osramoćeni.

28.08.2013.

POSTOJI LI STVAR,OSOBA, BILO KOJE ŽIVO BIĆE KOJE BISTE ŽELJELI DA JE UVIJEK S VAMA?!

Poželite li nekada biti sami sa sobom? Da sjedite i šutite, razmišljate i uživate u kovitlacu misli i ideja koje se nižu? Vječito pitanje koje se postavlja je šta biste ponijeli sa sobom na pusti otok ili koga biste poveli? Postoji li ijedno živo biće koje biste voljeli da je sa vama onoliko koliko ste vi sa sobom? Dok se kupate, češljate, spavate, jedete, radite, čistite kupatilo, perete prozor, popravljate auto, pijete kafu, plivate, plačete, razmišljate o dubokoumnim temama za koje vam treba koncentracija, dok trčite, dok vozite, dok putujete svijetom, dok čekate trajekt, dok ovo, dok ono...? Postoji li ijedna stvarčica ili osoba-muž-supruga,djevojka-momak; privjesak, majica, pas, maca, hrčak, što želite da je bezuslovno s vama? Uvijek i svugdje, bez obzira na okolnosti?! Ili vam je ipak potrebno da budete sami sa sobom i na trenutak skinete i najdraži privjesak, ili nasamo ostanete i bez psa ili se odmaknete i oćejfite i bez muža/supruge-trenutak samo za sebe?

28.08.2013.

ONIMA KOJI VJERUJU U USKRSNUĆE, SMRT JE GOTOVO PA BEZNAČAJNA

Vječita tema i dilema, završava li se život nakon što napustimo ovaj avatar i naše srce prestane kucati te nas prekriju crnom zemljom? Hoćemo li se možda u njoj probuditi pa shvatiti da je sve oko nas crno i da nema ni zraka ni prozora? Hoćemo li možda bespomoćno dozivati, a niko nas neće čuti pa ćemo opet umrijeti što od nedostatka zraka, što od straha-nadamo se da nam se to neće dogoditi jel' da? Nego se nadamo da ćemo preći u rajske vrtove i uživati još više nego na ovom svijetu. Ili pak vjerujemo da nakon ovog života nema dalje, put se završava? A ko bi sa sigurnošću mogao tvrditi da zna zaista kako će biti, kako je tamo i postoji li to ''tamo'' zaista ili je sve to izmišljeno kako bismo se nečega bojali i trudili se biti dobri, jer zamislite, da ljudi ne vjeruju u postojanje Boga, pa radio bi ko bi šta stigao ne bojeći se apsolutno nikakve sankcije. Oni koji pak, čvrsto vjeruju u Boga osjećaju olakšanje nakon svake molitve, obraćaju mu se i mole za pomoć, ispunjenje želja, ostvarenje snova, a oni koji pak ne vjeruju da ga uopće ima, nego da je iz predgovora svake vjerske knjige izbačena rečenica:''Ovo je priča u kojoj su svi likovi izmišljeni'' te da je to nekad neko prije mnogo stoljeća spoznao da mora uraditi kako bi ukrotio ljude. Gledišta su različita. Oni koji vjeruju da Ga nema, uživaju u blagodatima ovozemaljskog života koliko god mogu i apsolutno se ''troše'' samo za ovaj svijet. S druge strane, pobožni, skupljaju dobra djela kako bi uživali na onom svijetu. Smrt je gotovo beznačajna za one koji vjeruju u uskrsnuće.

28.08.2013.

IZGOVORENA RIJEČ TEŽA JE OD UDARCA

Ne kaže se uzalud da razmislimo prije nego nešto kažemo. Nikada nisam podržavala kada neko izgovori ''teške'' riječi pa onda kaže da je to rekao u huji i nije kao tako mislio. U čemu je onda smisao? Kao, želiš povrijediti nekoga u tom momentu napada histerije, a već u sljedećem se izvinjavaš i govoriš kako nisi htio, nisi tako mislio, ''izletjelo'' ti i slično. Hmm...baš za zamisliti se. Kako ti može nešto ''izletjeti'' ako ti to ne misliš i ne želiš reći, pa, pobogu, nisi lud. Ili si toliko pakostan pa želiš povrijediti nekoga tako snažno da uzgovaraš bljuvotine koje poslije sam ''ližeš''. Odvratno zar ne? Izgovorena riječ koja vas je povrijedila dugo se pamti, možda čak nikada i ne zaboravlja. Može vam neko oprostiti, ali ne znači da će zaboraviti. Zbog toga, treba paziti šta i zašto govorimo, jer, brutalnost niko ništa dobro nije donijela.

27.08.2013.

SKIDAM OGRTAČ SVIH SVOJIH SUMNJI

Izmislili su toliko načina da vrijeme brzo prođe, a niti jedan da stane. I ne mora, nisu ovo baš neka vremena za zaustaviti. Haos po samoj definiciji ne može biti kontrolisan. Skidam ogrtač svih svojih sumnji, tako je, haotično društvo koje je po prirodi takvo da mu ne možeš stati u kraj ne ''lupiš'' li ga po džepu. Vozim se autom i ispred mene drugo auto kojim upravlja gospodin, a kao suvozač je njegova supruga, pretpostavljam. Vjerovatno nije imala vremena kod kuće pa je odlučila da svoju tašnu ''pospremi'' u vožni, a parola joj je ''bolje smeće na ulicu, nego u tašnu ili auto''. Tako je prvo izbacila maramicu, pa foliju od cigareta, onda neki veći papir, pa nedugo zatim koru od banane, a kada je u konačnici izbacila plastičnu bočicu od soka koja je pala pod moje točkove, ja sam ''sjela'' na sirenu razjarena kao bik. Ona se kao u čudu okretala pa sam vidjela da joj muž pokazuje rukom i objašnjava jer očito sama ne shvaća koliko je retardirana. Pošto nemamo eko policiju koja RADI,(ne smatram da je rad kada vam dio točka od automobila zahvati 10 cm trave pa vam brižni policajac napiše kaznu od 40 KM) pošto nemamo sankcionisanje za primitivce poput ove ''gospođe'' koja je u ovom slučaju najmanje gospođa, a po najviše nekulturna primitivuša, zato su nam parkovi, ulice, rijeke, potoci, trotoari, puni najlonskih kesa, plastičnih boca i drugog otpada koji najmanje pripada tu. Kada kao Nijemci i drugi ekološki osviješteni Evropljani i svi oni u svijetu koji nemaju problem kao mi, konačno uvedemo novčanu sankciju i kada eko policija zaista bude obavljala svoju dužnost, e tada ćemo imati čiste ulice kakve i treba da budu. Jer mi, očito jedino reagujemo na NOVAC.

26.08.2013.

DUG JE PUT OD DNA

Veličanstven osjećaj koji ne proživljavamo baš svaki dan. Vrtlog uspjega tjera nas da zaboravimo ko smo bili kada smo počinjali. Da, da. Dug je put od dna pa ljudi zaborave kako je kada nemaš, a onda imaš, pa se ponašaš kao da nikada nisi bio na početku s vjetrom u džepovima. Djeca su mala ali ponekad imaju velike ideje i one ih vinu u visine. Jesmo li ovako zamišljali svoju karijeru? Je li sve baš onako kako smo željeli da bude? Kao nedovršena slika talentovanog autora. Grabimo i radimo da bude više, bolje, značajnije. I onda se odjednom nađete u tunelu ka nigdje. Predstava je završila i vi shvatite da ste bili samo još jedna beznačajna lutka na pozornici. Nastupi šutnja gorčine. Upravo u toj šutnji, nije li nebeski dano da pord sebe imate nekoga ko s vama može da šuti?!

22.08.2013.

KUD GOD POŠLA ONA JE UVIJEK DOBRODOŠLA/KOJA JE RAZLIKA IZMEĐU NJE I PSA

Vjerni prijatelj koji će s vama uvijek rado poći, ma gdje da idete i ma koliko vam dalek put bio. Za njen polazak ne treba vam čak ni pasoš, a ni mnogo prostora. Ona je ta koja se na vas neće naljutiti ni kada je bacite na pod, ni kada njome udarite o zid, ni kada je danima ne pogledate, ni kada tananim prstima ne dodirnete njenu površinu danima, mjesecima, godinama. S vama će rado i na plažu i na planinu. Pit će s vama i kafu kada god to poželite. I pred spavanje će biti s vama ma u koliko da krenete na počinak, ona će vas strpljivo čekati i praviti vam društvo onoliko dugo koliko vi to budete željeli. Ona je ta koja će s vama piti prvi jutarnji sok dok vas miris kafe mami da izađete na balkon. Često je nazovu dosadnom, prevaziđenom, nerijetko je ostave s pričom na pola puta pa onda (ne)nastave. Ali ona, ide bez pogovra s vama gdje god je želite povesti. A zauzvrat, ona vas vodi u najdalje svjetove, priča vam uvijek nove priče, prikazuje vam i narativno i deskriptivno vas upućuje u svoju srž toliko slikovito da možete zamisliti svaki sljedeći korak o kojem vam priča. Ona/knjiga je vjerna poput psa. Samo što vam on u drugom obliku pokazuje svoje prijateljstvo i ljubav, ali zajedničko im je to što vas ni jedno ni drugo, NIKADA neće iznevjeriti. Bajkoviti čarobni svjetovi u kojima letite poput Petra Pana, Pčelice Maje ili Letećih medvjedića, vinut će vas u najudaljenije obojene svjetove, onim bojama koje vi izaberete.

22.08.2013.

RAZLIČITOSTI SU DIO BOGATSTVA

Koliko bi nam život bio nezanimljiv da je sve jedna poznata knjiga s istim fontom slova, jednoličnih korica, već poznatih iscijepanih listova...Staza kojom su prošli već znani koraci, na kojoj svaki kamenčić ima svoje mjesto, a svako udubljenje specifičnu lokaciju. Možemo li samo zamisliti da svi jednako izgledamo, besmisleno zar ne? A ne težimo li upravo tome radeći plastične operacije pumpanja grudi, stražnjice, usana, korigujući nos kao na slici pažljivo odabranoj pa se sve pretvaramo u klonove s malim greškama u proizvodnji kojima dugujemo zahvalnost što nismo baš identične. Ne liče li potpuno iscrtane obrve na reklamu NIKE-a samo obrnuto okrenutim, a onda, nakon umivanja, šokirate same sebe pogledavši se u ogledalo na kojem ugledate svoje čelo bez ijedne dlačice na mjestu obrva pa ličite na oguljeno jaje na kojem da bi dobilo smisao treba nšto i ''zašarati''. Dobro su muškarci danas uopšte normalni i sexualno suzdržljivi s obzirom na sva gola tijela koja su na izvolite. Goto da je sve transparentno. Grudi izbačene tek toliko da se ne vide bradavice, uski minići koji oslikavaju pozadinu koju krase tange čija špagica sijevne nakon svakog saginjanja dok sjedite u kafiću. Izgleda da su djevojke pravilo ''manje je više'' u ovom slučaju shvatile doslovno. A tu je i ona rečenica, ''život je suviše kratak da bi se nosile duge suknje.'' Na taj način, itekako se privlači pažnja. Nećete ostati nezapažene. Samo, pitanje je čiju pažnju privlačite i šta će oni koji kažu ''uh, jest dobra'' misliti o vama, za koju ste upotrebu? Za pusto zadovoljavanje sexualnih potreba ili će vas pak željno šetati za ruku u statusu njegove djevojke dok desetine muških pogleda padaju čas na vašu stražnjicu čas na grudi, a njemu će to tobože goditi jer ima takvu ''trebu'' pored sebe?! Hoće ako ste mu tu samo da bi vas pokazao, ''potrošio'' i sljedeće sedmice imao drugu barbiku pored sebe. Ljepota se ne treba skrivati. I sama volim nositi kratke haljinice, uske, ali ne hodam baš gola. I čudom se čudim kada ugledam djevojku gotovo pa golu, u šorcu koji liči na ženske bokserice i koji više otkriva nego pokriva pa se donji dio stražnjice nazire svakim sljedećim korakom, na visokim štiklama koje to sve još više pretvaraju u izgled go-go plesačice, a izbačene grudi koje čvrsto stoje i bez grudnjaka sav taj izgled dodatno čine ofucanim i bordelsko izlizanim, a ona tobože nije striptizeta niti prostitutka nego eto nevino čeljade koje je krenulo s prijateljicom na kafu u potrazi za ''sponzorom'' koji će joj platiti ovo ljetovanje, omogućiti besplatne ručkove, večere, alkoholiziranje i ne diranje vlastitog novčanika jedan određen period, a ako joj se posreći pa se on zaista pokaže izuzetno velikodušnim, a da nije ni tako ružan, bar da se može gledati u njega i veoma pažljivim-''široke ruke'' i maštom koja znači poklanjanje skupocjenih poklona, ne bi se bunila ni da joj postane muž, a kako je jedna ''gospođica'' izjavila, ''zavoljeće ga kroz poklone''. Surovo ali de facto istinito, provjereno, po utabanoj recepturi, zaista djeluje.

22.08.2013.

NE DAJ DA MJESTO GDJE POČNEŠ, DIKTIRA GDJE ĆEŠ ZAVRŠITI

Vjenčanje pakla i raja! Je li moguće? Apsolutno nemoguće? Ili nam samo nametnuto da su to nespojive suprotnosti?! Da su vrata percepcije očišćena, čovjek bi vidio sve onakvo kakvo jeste, ali de facto, stvarnost je mnogo drugačija. Spoj vatre i leda čiji zvuk narušava tišinu i tupim zvukom odašilja prigušeno šuštanje što ga stvara topljenje leda dok ga vatra strastveno objeručke grli i strasnim poljupcima čini da nestaje nakon čega mu se gubi svaki trag. Odlazi u beskonačnost nepostojanja. Duše koje izgube naudu i u kojima ostaje vječna praznina zbog usijanih glava koje su ostale bez razuma. Ludilo? Stanje psihotične nervoze. Pandorina kutija neželjenih emocija. To su oni manje sretni. A s druge strane, trezveni, zdravorazumski nastrojeni, kontrolori emocija koji ih čvrso drže pod stegnutim uzdima. I onda, nekim vrtlogom, shvatite da ste na mjestu koje i nije ono što ste zamišljali.Ili je to samo vaš početak, a staza do nebeskog svoda je duga i stoji ravno pred vama, a vi, treba samo da načinite čvrst, siguran, stabilan, prvi korak koji će biti temelj za dug hod koji će jednog dana biti daleko iza vas, a vi, visoko na tronu USPJEHA. S pogledom s visine ali opravdanim samo utoliko jer ste iznad, a ne nadmeni. Metafora ali realna mogućnost. Zauzdajte vaše vile sreće i potaknite ih da polete i povedu vas u visine kojima težite.

21.08.2013.

ŽIVIMO U SVIJETU MEDIJSKE MANIPULACIJE, ZNAMO LI JE PREPOZNATI?!

Svakodnevno percipiranje masmedijskih poruka bilo svjesno ili nesvjesno utiče na naš život, na formiranje našeg mišljenja, stavova, na naše djelovanje, odabir i šta sve ne?! Zaokupljaju nam pažnju, usmjeravaju nas, oduzimaju vrijeme, ''iskaču'' iza svakog ćoška sa sloganima persuazivnh sadržaja. Reality show-ovi ispiraju nam mozak i promovišu glupost na zavidno razvijenom nivu s vidnom progresijom. Facebook i druge društvene mreže pospješuju ionako veliku nepismenost time što većina piše neispravno pa i one koji poznaju gramatiku i pravila, vremenom dovode u zabludu da ne znaju više šta je ispravno ili ne jer od svakodnevnog čitanja pogrešno napisanih riječi pa i cijelih jezičkih konstrukcija i najtrezvenijima pomuti se razum. Ostalo mi je u sjećanju kada nam je profesor na fakultetu objašnjavao koliki manipulatori su mediji i koliko zapravo utiču na šire narodne mase koje toga nisu svjesne te nam naglasio da se uvijek trebamo i moramo pitati zašto neko možda želi da mi mislimo da je nešto zaista tako kako nam prezentuje, a stvarnost može, a i ne mora biti potpuno ili djelimično drugačija. Dovoljno je da samo navedem primjer 11. septembra i New York-ških blizanaca i silnik snimaka, montaža i dokaza kako je sve zapravo laž. A kako će neka baka ili polupismena ili pak pismena ali nedovoljno naučena da prepozna manipulaciju, osoba, znati da je sve to jedna velika paukova mreža?! Treba naučiti prepoznati manipulaciju, propagandu, laž. Nije sve onako kako nam se servira i kako nam se čini.

21.08.2013.

DOK NEKIM BLIZINAMA NISMO SUĐENI, NEKIM DALJINAMA PRIPADAMO

Nije li ljepota u očima posmatrača? Nije li problem onoliko velik kolikim ga mi percipiramo? Nije li sreća onoliko beskrajna koliko joj mi slobode damo? Nisu li suze onoliko teške koliko ih mi uzdahom otežavamo? Nije li ljubav onoliko velika koliko je mi ojačamo? Nije li osmijeh onoliko lijep koliko nam ozari lice? Šta to sve znači? Ne znači li to da je sve u nama, do nas, oko nas, uz nas?! Naša vizija, naš stav, naš pogled utiču na naš život, na naš status, nas položaj u društvu. Sami smo krojači svog života. Ponekad su ti šavovi čvrsti i u boji, ponekad su labavi, iskidani, isprekidani. Nekada lako pucaju, a nekada su neraskidivi. A sve to zbog činjenice da sami biramo. Imamo mogućnost, izbor, ovaj ili onaj način. Na nama je da odaberemo koji će to biti. I nikada čovjek ne zna šta noći dan, a šta noć. Jer, u sekundi može biti, ''ko bi gori, sad je doli.'' i upravo ta nepredvidivost života nas tjera da razotkrivamo jer, ne bi bilo zanimljivo kada bismo čitav scenario svog života imali u rukama. Kada bismo znali šta nas sve čeka, kakve sve nedaće nam slijede, kakvi padovi, koliko usponi, kada bismo sve to znali, a ne bismo mogli izmijeniti kolika bi nam tuga ili sreća bila. A ne treba ništa pretjerano, treba imati mjeru jer sve što je nema, prelazi granice dobrog ukusa. Jer...i pretjerana sreća koja nema kraja prestaje biti sreća i gubi svoju vrijednost ako joj nema kraja. Tako je i sa novcem. Sad ćete pomisliti, znala/znao bih ja šta bih s basnoslovnom sumom novca. Ali, kada imate višemilionsku sumu novca na račaunu, kada možete sve kupiti, sve priuštiti, svugdje otići i sve posjetiti bez napora ili imalo angažmana s vremenom to gubi svoju draž i ne postoji ništa što će vas naročito obradovalo. A šta onda da vam poklone prijatelji čiji bankovni račun ne može parirati vašem? Za ultrabogataše gotovo sve ima svoju cijenu i tri hiljaditi par cipela gubi smisao jer, osim što ne možete sve kupljeno stići obući, nemate se kada ni radovati tome jer opet dolaze nove koje kupujete i tako u nedogled. I znam da mislite da je to super, ali život gubi smisao kada je sve servirano kao na dlanu. Ne, ne i ne, ne mislim da život znači patnju, stalne prepreke, sve što se može zaobići i olakšati treba učiniti da nam je put posut cvjetnim laticama. Ali ono što govorim je to da svakom pretjeranošću gubimo smisao i prestaje suština.

19.08.2013.

JEDNOM PETAR PAN - ZAUVIJEK PETAR PAN

U životu postoje tri kolone. Kraća kolona onih sretnih, duža kolona onih nesretnih i najduža kolona onih koji nigdje ne pripadaju, e ona je najtužnija jer oni više ne mogu ni da plaču ni da se smiju. U kojoj god koloni stajali, lakše je ako imate nekoga ko će vas pratiti ma gdje stajali, ma kuda da pođete. Dječiji snovi koji kažu da...: ''Savršen muškarac. Spasit će te, učiniti da poletiš, odvesti u zemlju Nedođiju, i na tvoj zahtjev nestati. Junak ove priče ostaje „lepršav” i želi da “leti” nesputan.'' Crn, visok, zgodan, da – sa rupicom na bradi, još jedan urbani mit polako pada u zaborav. Iako već cijelu vječnost slove kao lomitelji ženskih srdašca, izgleda da su takvi likovi izgubili svoju magiju vjerovatno zbog činjenice što ih je malo ili uopće ne postoje. Ipak, većina nas je kontaminiranih Petar Pan tipovima, a da ni same nismo toga svjesne. On je zaigrani dječak, dostupno nedostupan, osvajač, predator koji pažljivo bira tip žene koja će postati njegovim plijenom. Neće birati načine kako je osvojiti, po cijenu da je otme ako je nečija. Bit će pažljiv, zavodljiv, direktan, beskrajno šarmantan i učinit će apsolutno sve. Taktika, strategija, scenario. Uz to je potrebno pokazati i osjećaje, pa je tako poželjno pustiti pokoju suzu, ni to mu neće biti teško. Stalno se smije, optimističan je i kao nije zainteresovan za političku situaciju u svijetu, pali se na brza kola, PC igre i, naravnoooo, na tebe, raspolaže zavidnim znanjem o svemu što ima ekran i radi na struju,on je neukrotivi šarmer zaljubljen u ljubav. I? Šta poslije? Jednom Petar Pan - zauvijek Petar Pan. Neki muškarci nikad ne odrastu, a djeca su po prirodi sebična. Njihov primarni zadatak je da dobiju ono što žele i kada žele. Provode dane u igri, spavanju i jelu i nisu odgovorni ni za šta. Za njih sloboda je neprocjenjiva i teško da će se povući sa „tržišta“. Oni su gospodari svoga vremena. Svaki izlazak iz kuće za slobodnog muškarca je lov, a svaka žena koju sretne potencijalni plijen. Uzbuđenje koje sa sobom nosi novi susret je nešto što mnogi pripadnici jačeg spola nisu spremni da žrtvuju, a fantazije su im važnije od same realnosti. Očekujući da će jednom pronaći idealnu dragu kakvu su zamislili u svojoj glavi oni česo propuste priliku za lijep život sa ženom od krvi i mesa. Poslije braka ili zajedničkog života dolaze djeca, a sa njima i velika odgovornost. Za neke muškarce je to veoma strašno, a njihov glavni argument: Zbog čega bi pivo, fudbal i zgodne cice mijenjali za obaveze, odgovornost, pelene i zvocanja? '' Je li uopšte moguće ostvariti suživot s Petrom Panom? Teško. Žene se često hvataju u zamku preodgajanja – ostaju u ulozi majke i pokušavaju svoga Petra pretvoriti u odgovornog muškarca. To ne funkcioniše, jer poslije svih "vragolija", on se vrati kući, upravo svojoj majci - baš poput dječaka. Ovakvi muškarci su hiroviti, nevjerni i vječito kasne, a da se na njih ne možete ni kvalitetno naljutiti, jer će vas njihov šarm i slatkoriječivost potpuno razoružati. Ako želite da ih prizemljite, prošetajte ispred njih u društvu nekog mlađeg i neobuzdanijeg od njih; ako hoćete da ih stvarno iznervirate, pobijedite ih u njihovoj omiljenoj igrici - živite svoj život, ako ne, ostat ćete samo Wendy, ljupka djevojčica iz bajke koja čuva braću, prije spavanja pričajući im u nedogled priču o Petru Panu, ni sama ne želeći da odraste, duboko vjerujući u Petrovo postojanje. Čuvajući njegovu sjenku, svake noći ostavlja prozor otvoren očekujući dječaka sa nevidljivim krilima, da dođe po nju i odvede je u tu zemlju Nedođiju, a takvi se ne vraćaju; nemaju vremena, zaboravili su ili su u letu naletjeli na neko potpuno novo jato.

19.08.2013.

ILI ĆEŠ BITI LUD ILI GENIJE

S knjiškim moljcima je danas najteže deverati. Knjige ili izumrle ili skupe. Svijet ih ne razumije, a i oni mimo korica rijetko svjetove shvataju. Dosadne, monotone, naporne, nema se vremena,a nije to više moderno,sve su to argumenti za ne čitanje. Moderna elektronska tabla koja stane na dlan, zamijenila je knjigu, a proizveli su čak i miris koji popršćete pa vam monitor miriše na listove knjge kako bi vam doživljaj pobogu bio realniji, kao da su knjige izumrle pa ih se trebamo nostalgično prisjećati. Oni koji čitaju, hajde kao neka čitaju, ali šta ih imaju toliko čitati, mišljenje je nečitača. Kao treba čitati, ali nemoj previše. Bosanci to još posebnije gledaju kroz nekakav naslijeđeni strah; u svim budalaštinama oni najpismeniji, najinteligntniji, načitani..., su prvi bez glava ostali. i tako. Ako čitaš nikad ne znaš hoćeš li biti lud ili genije, u narodu, a i u sebi. Ako čitaš nikad ne znaš koji sljedeći pasos može da ti promijeni temeljna uvjerenja, da te istrese iz okvira onoga što si mislio čak prethodni dan. Danas više ne misliš. danas tjeraš novo. Nove korice. Novi list. Nova znanja. Novi stavovi. A gdje se završava? Iskustvom. I ima li raja ikada i igdje? Na kraju koje utabane staze? Ili pak one netaknute? Džaba čitaš dok ne proživiš. Ali i džaba si živio ako nisi čitao. Život bez knjiga je jedan život. Ali život s knjigama je život onoliko puta koliko si ih pročitao.

19.08.2013.

PREDSTAVA JE ZAVRŠILA

Savršeni skrivači, s naučenim izrazom lica i reakcijama na bilo šta. Koliko god tuge u sebi imali ili nezadovoljstva uvijek znaju kako umjereno odreagovati. Sreću pokazuju na svim poljima i sipaju je kao iz vreće, ali njen kontrast nikada. Pa ni onda kada moraju, nastoje zadržati leden izraz lica bez pretjeranog mrštenja, suznih očiju i bez dubokih uzdaha. I tako sve dok ne ostanu sami sa sobom. Svoje misli tjeraju od sebe i tada, čak kada nema nikoga s njima. Ne žele se zadržavati u lošem okruženju tužnih momenata i vješto ih guraju od sebe zaokupljajući pažnju nečim vedrim. Kad je prestava završila i crvena ruža pala na hladni pod, nema više muzike i sjaja, lažnog osmijeha, nego samo poluvidljiva maska koja je u blizini u slučaju da ne neko pojavi.

19.08.2013.

NISAM ZA KALUPE, ILI STRŠIM ILI ŽULJAM

Sreća se ne može akumulirati, tuga može jer ona vas ubije u pojam i tjera prema depresiji. A dođe li tuga na radost, ne možete onu akumuliranu izvaditi iz džepa i reći eh, tugo, odlazi, tjeram te srećom od prije 3 dana. Sretni trebamo biti sve dok treptaji pokrivaju na momenat naše oči, do momenta dok nam se poprsje pomjera zbog disanja, sve dok nam mozak stvara projekcije slika dok govorimo, do trenutka u kojem namm srce treperi od uzbuđenja, sve dok imamo razum i dok živi hodimo ovim svijetom. Ponosna, opasna, luda, neodoljiva, fatalna, udata za gospodina Savršenog,nisam za kalupe, ili stršim ili žuljam. Živim svaki dan kao da je posljednji jer jednom će to zaista i biti. Ako smo već dobili život, ne treba da ga provedemo bezveze ili da dozvolimo da i pomislimo da ga je neko drugi mogao možda bolje potrošiti nego mi.

19.08.2013.

TREBA OBEĆATI IZGUBLJENOM IMENU NEČIJE LICE U PIJESKU

Samo je umrijeti skupo, sve drugo je badava. Toliko je sitnih radosti koje vam mogu uljepštai dan i staviti osmijeh na lice, jer, jednom se živi zar ne?! I nema reprize. Kad bi moglo, ali ne može. Da napravimo sve korekcije koje želimo i vratimo se u prošlost te izbrišemo sve ono čega se nerado sjećamo. Ali gdje bi tome bio kraj?! Ako bismo se vratili jednom, nakon izvjesnog vremena sjetili bismo se da smo nešto zaboravili prepraviti i izbrisati ili bismo pak uradili u međuvremenu nešto novo što bismo htjeli ''ukinuti'' i tako u nedogled. Tanani zastor od tila koji bi prekrio jedno poglavlje i prozračno ostavio prostora za novo. Gotovo je onda samo kada odustanete. Sve do tada, sve je moguće pa i da vam pukne šav na čarapi kad vas poljubi. Glamurozni pokreti svilenih tkanina, lepšravih, tananih, profinjenih pokreta, naučenih obrazaca elitnog držanja pretvaraju običan grad u glamurozni dvorac u kojem lutke savršeno glume zadate im uloge. Širom svijeta ocjene se daju na osnovu kostima koje nosimo za uloge koje smo dobili. Ako vam je uloga sporedna, to znači da vam je i kostim manje bitan, pa po automatizmu i vi imate slabiji status jer, tobože, niste toliko značajni. Važno je kakvo auto vozite, u kolikom stanu živite, imate li kuću i kakva je, u kojem je dijelu grada /sirotinjskom ili elitnom/, imate li svoju firmu ili koju funkciju obnašate u državnoj instituciji jer to automatski govori koliko novca imate na računu i koliko vam je debeo novčanik. Jer, biti moćan je isto kao biti dama. Ako moraš naglašavati da to jesi, onda to vjerovatno i nisi.

16.08.2013.

DASKE KOJE ŽIVOT ZNAČE - ŽIVOT JE DUGOMETRAŽNA PREDSTAVA

Život je dugometražna predstava. Naučeni obrasci ponašanja. Usvojene norme koje voljeli ili ne vješto provodimo i plešemo uz nametnutu muziku koja neprestano svira. A naši koraci, ponekad lagani, nerijetko i teški, neumorno ostavljaju otisak na tlu. Ponekad tanani, ponekad olovni koraci ali ipak oni koji nas vode naprijed, a nikako natrag. I svaki dan, bliže smo cilju i tu putanju ne možemo zaustaviti. Jer...tamo svi moramo doći, neko prije, neko kasnije ali svi ćemo se jednog dana naći na istom mjestu i možda tamo negdje opet putovati dalje prema nekom novom cilju u beskonačnosti. Neko je pristigao na lijep način, doživio duboku starost, oni manje sretni otišli su zahvaljujući nasilju, oni treći u cvatu mladosti, četvrti po samom rođenju. Neki su u potpunosti iskoristili ovaj život i ispunili svoje želje i snove, uživali do maksimuma, drugi su pak pustili da uzalud potroše decenije bivstvovanja na dunjaluku pa su sve te godine potrošili u nezadovoljstvu, a poučeni iskustvima drugih trebamo svoj život urediti na najbolji mogući način koji će doprinijeti da ustanemo s osmijehom i da legnemo s potpunim duševnim mirom i ispunjenošću. Jer, sve su to daske koje život znače. Date su nam uloge koje glumimo savršeno ili pak loše. Sredine nema jer ona je mizerna, nije zlatna jer to su izmislili oni koji ne žele napredovati pa se kao zadovoljavaju onim što imaju da ne bi ulagali napor i trudili se za još bolje i ljepše sutra. Isto je i sa skromnošću. Neko izmisli neku notornu glupost, a drugi kao HOR LUDA ponavljaju ne razmišljajući je li to de facto istina ili je tek nečija neosnovana izjava. Nekad davno, neka budala je rekla da treba biti skroman, pa se svi dočepali te izjave i haotično iritantno je citiraju decenijama. A ni sami nisu svjesni da izgovaraju svjetsku glupost. Brkaju termine. Ljudi generalno imaju problem s terminologijom. Pohlepa i skromnost nisu sinonimi. Ne treba biti pohlepan i nasrtljivo grabiti sebi. Pohlepa je prirodna posljedica orijentacije na imanje još, još i još. Pohlepnik, ma što bio sadržaj njegove pohlepe, nikada neće imati dovoljno niti biti zadovoljan. Svaka je pohlepa mentalna, makar je zadovoljavali tjelesnim putem - nema tačke zasićenja, jer unutrašnja praznina, dosada, usamljenost i potištenost koj bi trebale prevladati ne mogu biti uklonjene zadovoljavanjem dotične pohlepe. "Pohlepa je "rupa bez dna" koja iscrpljuje čovjeka u beskrajnom pokušaju da zadovolji svoje potrebe, bez konačnog zadovoljstva" , rekao je Erich From u djelu Bijeg od slobode (1941.) • ''Naoštriji mač je riječ izgovorena u bijesu; najjači otrov je pohlepa; najžešća vatra je mržnja; najtamnija noć je neznanje'', "Neka blagost pobijedi ljutnju, neka dobro savlada zlo, neka pohlepnika posrame darovi, neka lažljivca pobijedi istina, a neka mržnji putem ljubavi dođe kraj" rekao je Buda. "Pohlepan čovjek uvijek ima dvostruku muku: kako da zgrne novac i kako da ga potroši" rekao je Lao Ce. I treba težiti ka boljem ali ne pohlepno jer ona vas tjera da bude u stanju neprestanog nezadovoljstva, a cilj vam je da dostignete vrhunac zadovoljstva. ''Svi oni koji neprirodno za nečim čeznu često izgube i ono što posjeduju" – rekao je Ezop. Nikada nisu zadovoljni ma koliko da imaju i to je pohlepa, prokleto osjećanje koje vam u krv usipa vječito nezadovoljstvo, ići ka cilju znači napredovati, razvijati se ali stanje vječite pohlepe je psihička opterećenost, bolest, vječito nezadovoljstvo.

15.08.2013.

Kako je u braku?!

Bijela staza popločana beskrajnim razumijevanjem i sitnim luksuznim zadovoljstvima. Izobilje beskrajne ljubavi i neobuzdane strasti, buđenje i zaspivanje pored osobe koju voliš najviše na svijetu ne može se zamijeniti niti nadoknaditi apsolutno ni sa čim drugim. Bajka u kojoj se živi. Osmijeh njega, mog muža, raznježi me svaki put opet i ponovo pa još jednom i iznova. Svaki njegov pogled dubok je kao more, svaki njegov dodir tanan je i nježan kao pamuk. Taj prelaz iz zabavljanja ka stepenici koja predstavlja još veću ozbiljnost i jače krunisanje obično započinje sklapanjem braka, obično uz ceremoniju zvanu vjenčanje koje je eto formalnost kako bismo se jedno drugom i zakonski bacili u naručje. Prestaje smrću jednog od supružnika koju se nadam da ja neću doživjeti, ako razumijete šta želim reći. Uz osobu koju volite najviše na svijetu, brak predstavlja ogroman vrt ispunjen mirisnim cvijećem čije su staze prekrivene ružinim laticama i sve je poput čarolije. Svaki vaš korak je dvostruko čvršći jer imate njega/nju, svaka vaša odluka je sigurnija uz njegovu/njenu podršku, svaki vaš udisaj je značajniji jer imate njega/nju, svaki otkucaj vašeg srca ima smisao jer imate kome da se smijete i da beskrajno volite. Tek tada, kada vaše srce treperi od ljubavi sve je u ljepšim bojama.

15.08.2013.

Svi su snovi java ako dovoljno čvrsto sanjamo

Bajkoviti vrtovi, basnoslovna suma novca na računu, skupocjeni nakit, markirana odjeća, posjete glamuroznim događajima, odlazak na najegzotičnije i najljepše destinacije na svijetu, prelijepe vile, posluga, vrtlari, batleri,...sve je moguće, ne klimajte glavom i ne podižđite obrve jer...TAKO JE. Zašto je moguće da je nekome ostvarivo, a nekome tobože ne?! Svi, sve mogu imati samo ako su sposobni da svoje snove realizuju ako to zaista i žele. Svakodnevno percipiranje medijskih sadržaja stvara nam jednu sliku hoolywoodske elite koja ima sve što poželi. Čarobni život koji se svodi na uživanje, uživanje i uživanje. Daleko od svih nedaća koje imaju obični ''smrtnici''. A onda se pitamo, zašto i mi nismo rođeni tamo negdje gdje bi nam se možda pružila prilika za uspjeh, dokazivanje, slavu, uživanje u glamuru, ali gdje je ta barijera, ako smo negdje rođeni, to ne znači da moramo tu ostati cijeli život. Treba život uzeti u svoje ruke i ne poštovati samo ono što nam je nametnuto nego treba slijediti svoje snove. Ako je neko rođen na selu, kome je mama cijeli život okopavala njive, muzla kravu, to ne znači da je Bogom dato da i potomak mora imati istu sudbinu. Zašto se ne bi obrazovao i sjedio negdje u kancelariji i bio direktor? A onda naš narod kaže, ''...ma pusti ga, seljak, sišao ne znam odakle pa meni ovdje glumi...'', to je taj pogrešan stav, ako je neko seljak ne znači da cijeli život mora ostati seljak i ne napredovati. Ja sam uvijek za progresiju ali naš narod će drugome oprostiti sve osim uspjeha, ako je sretnik pa doživio progresiju odmah je lopov, ukrao, prevario...Dakle, ako si siromah, ne moraš to biti cijeli svoj život ili ako si bogat, ne znači da ćeš ostati bogataš sve do svoje smrti, stvari se mijenjaju iz sekunde u sekundu. ''Ko bi gori sad je doli'' i obrnuto. Cijeli život je jedan ciklus, traka koja prolazi pored vas ako niste dovoljno hrabri da se bacite i skočite na nju da vas poveze prema vrtovima svjetlosti, cvijeća i ispunjenja snova.

12.08.2013.

Novčanica koja nam stavlja osmijeh na lice

Šta je to što pokreće svijet i što nam stavlja osmijeh na lice? Šta je to što nam uvijek treba i što nikada ne možemo odbiti? Šta je to što nam nikada nije višak i što nema šanse da nam se ne dopadne? Možda jedino iznos ali nikada nije na odmet koliko god-NOVAC. POKRETAČ SVIJETA! Onaj koji nam stavlja osmijeh na lice. S kojim možete kupiti sve pa i ljude. Nedavno mi je drugarica ispričala kako joj je poznanica rekla da ima momka kojeg ne voli koji je bogat pa je ova pitala zašto je s nekim koga ne voli, a (ne)sretnica joj rekla ''Zavoljeću ga kroz poklone''. Nije li to mizerno ali istinito. Naročito kada vidim mlade djevojke sa bogatim starcima koje se kunu u ljuba, da, da, to sigurno mora da je ljubav pa više vole gledati njega kako pije vijagru da bi ih mogao sexualno zadovoljiti ili više vole gledati njegovu smežuranu stražnjicu ili više vole slušati njihovo kašljanje, upale oči bez sjaja ili pak pored sebe imati zgodnog mladog muškarca s obrnutim epitetima od navedenih. Ali, važno je postalo gdje više šuška. Ako je mlad i šuškav to je idealno, ali ako nije, onda bolje i star ali da šušti. A oni, strai, vole piletinu. I nisu oni ni glupi ni naivni, znaju oni o čemu se radi ali to je jedini način da uživaju u mladom tijelu iako znaju da ga debelo plaćaju i da nije tako ne bi ga ni posjedovali ali kako pjesma kaže ''Dobro je dok imam čime da je kupim''. Očajno ali isplano. Ko voli, nek' izvoli.

12.08.2013.

Put oko svijeta

Spomenula sam kolegicu s fakulteta koja radi na kruzeru kao sobarica, a magistar je i na kakav takav način putuje svijetom i bori se za život. Njoj plaćaju da putuje i radi kao sobarica. S druge strane, na kruzeru su ljudi koji plaćaju to putovanje kako bi vidjeli svijet, upoznali različite destinacije, kulture, ljude, tradiciju, hranu i na taj način doživjeli nova iskustva i odmorili se. Toliko je destinacija koje želim vidjeti, toliko je država koje želim posjetiti, mnogo je plaža na kojima se želim sunčati, bezbroj je kultura koje bih voljela upoznati, veliki je broj jela koja želim probati, imam pun šešir želja koje ću ispuniti. Jednu po jednu, korak po korak, mjesto po mjesto, novčić po novčić za svaku od njih. Želim posjetiti svaki kontinent, želim putovati svijetom svim prevoznim sredstvima, uživati u avanturama i živjeti život punim plućima. Tako će i biti. Svaki novi grad jedno je novo iskustvo, jedan novi korak, jedan novi pređeni prag, jedan novi osmijeh na vašem licu. Život živimo uživajući u svakom momentu kao da je posljednji jer jednom će to zaista i biti.

12.08.2013.

Satisfakcija nakon pohvale

Čovjek je takvo biće koje se na određen način pokreće i dobiva satisfakciju dobivajući energiju hvalom koja godi njegovom duhu. Tu osnovnu ulogu ima psiha koja omogućuje ovim bićima zadovoljstvo i sreću nakon riječi hvale ili još bolje nakon neke druge vrste nagrade. Svaki trud treba se cijeniti. Naročito uposlenici cijene kada ih poslodavac nagradi ili pohvali. Time im daje eleana da rade još bolje i da se i sljedeći put potrude pa urade još bolje kako bi dobili sljedeću pohvalu ili nagradu. Ovdje opet ulogu igra novac. Povišica na pplatu učiniće da ostajete i prekovremeno ili da dolazite ranije, da ne izađete na pauzu ali nevjerovatne su stvari koje ljudi čine za novac. A zašto? Jer njime možete kupiti sve. Ljubav naravno ne, ali nečiju blagonaklonost svakodnevno smo svjedoci da možete. I životinje vole da ih pohvalite, pomolujete, nagradite na način na koji one vole. A ljudi, pa rijetki su oni koji išta rade pro bono.

12.08.2013.

Kruzer-žrtvovanje za novac-borba za svoj hljeb

Svakodnevno smo svjednoci da živimo u vremenu u kojem je novac teško zaraditi jer vam se ne pruža prilika da počnete raditi nakon završetka obrazovanja i da se dokažete kao vrijedni i sposobni ljudi. Sa mnom je studirala djevojka koja je dobila titulu magistra komunikologije. Pošto živi u Sarajevu koje kao metropola nudi veće mogućnosti trebalo bi da pruži i veću šansu za zaposlenje ali u njenom slučaju kao i u slučaju mnogih mojih kolega to nije bilo tako. Umjesto da čeka posao u struci koji možda nikada neće imati i onda radi volonterski ili pripravnički za 200 ili ako bude imala sreće 400 KM ona je odlučila da ode trbuhom za kruhom na kruzer i radi kao čistačica-sobarica. Na intervjuu koji je imala u Zagrebu pitali su je ima li iskustva? Da se smijem ili plačem? Ko ne zna promijeniti posteljinu, očistiti kupatilo, usisati, obrisati prašinu, retardiran je, a ne magistar i to komunikologije. Dakako, rekla je da ima, te počela raditi. Otputuje i nema je po 6 mjeseci, a onda se vrati na mjesec-dva i već nakon dvadesetak dana dosta joj je ovoh našeg sivila u kojem svi samo kukaju i žale se na neimaštinu. Tamo poželi kuću, roditelje, prijatelje ali surovost svakodnevnice da joj elana da opet ode. Zarađuje oko 3000 dolara mjesečno. Cilj joj je da zaradi novac kako bi kupila auto, stan, uštedjela i započela vlastiti biznis. Preteško ali rekla bih pametno. Iako magistar, pognula je glavu i počela se boriti za sebe umjesto da čeka ovdje neko čudo. To pokazuje njenu snagu i izuzetno jaku psihu. Sada se muči, žalosno je što nam magistri rade kao sobarice, ali to je naša država, to nam je nagrada za svo zalaganje, trud i učenje. Putuje svijetom iako nema mnogo slobodnog vremena. Upoznaje ljude, jezike, kulture i danas se lomi kako bi imala bolje sutra.

12.08.2013.

Svaki pas zaslužuje dom-svaki dom ne zaslužuje psa

Ta mala bića koja su toliko drugačija od nas, čupavija, veća/manja, bezazlenija, koja vam se raduju svaki put i ma koliko puta da dođete. Koja su se zadesila da zajedno s nama propadaju u državi u kojoj ništa nije uređeno pa se smucaju po ulicama gladni i žedni, po suncu i po najvećoj hladnoći. Bića koja su izložena ljudskoj zlobi na svakom koraku. Nezaštićeni i prepušteni sami sebi. Ponosna sam na one koje vidim da ih hrane, presretna sam kada vidim da ih neko pomiluje, ispunjena je moja duša kada vidim da pored nekoga šeta lutalica i taj šetač s njom razgovara. To su bića koja su naši vjerni i pravi prijatelji. Jedini koji nas nikada neće izdati. Bića koja će i kada ih maršnemo pa zovnemo istog treba doći. Oni koji vas vjerno čekaju ma koliko da ste odsutni. Bića koja vas bezuslovno vole. To su te male čupave životinje koje vas obožavaju i zaista, svaki pas zaslužuje dom ali svaki dom ne zaslužuje psa.

12.08.2013.

ŽIVIMO BAJKU

Lebdim na oblacima, šećem se po zvjezdicama, putujem nebeskim putanjama, maštam, zamišljam, stvaram i radujem se. Želim čarobni štapić koji će ispuniti moje želje, koji će ostvariti moje snove, koji će maštu pretočiti u stvarnost. Želim da mahnem i zaustavim nešto što želim, da omogućim ono što volim. Svakim svojim korakom nastojim ići naprijed ka ostvarenju svojih želja. A šta to znači? To znači da će nam biti dobro onoliko koliko se sami potrudimo da nam bude život lijep. Ako želimo imati vilu, moramo raditi na tome da je imamo, ako želimo negdje optutovati, trebamo naći način da to učinimo, ako želimo nekoga vidjeti moramo učiniti nešto kako bismo došlo do nje/njega. Bez akcije ništa nije moguće, s jasnom namjerom, velikom željom i ispravnim ciljem sve možemo, ništa nije nemoguće ako to dovoljno želimo. Ja svoj život pretvaram u najljepšu čarobnu bajku u kojoj se moje želje ostvaruju. To možete i vi!

12.08.2013.

NEMA SREDNJE KLASE

Stvoreni smo zasigurno ne svojom voljom. Živimo život kako najbolje znamo i moramo. Nameću nam načine življenja raznorazne društvene norme ali mi ih ili poštujemo ili (ne)vješto izbjegavano. Društvo u kojem živimo pretvoreno je u klasu bogatih i klasu siromašnih. Malo je onih između, goto da ih i nema. Ili su to porodice koje imaju mnogo novca ili je to druga krajnost onih koji žive na rubu egzistencije. Onih koji imaju za normalan život je malo, ali kako potrošačka korpa poskupljuje, a plaće ostaju iste, oni iz srednje klase prelaze u one koji preživljavaju dan za danom. Do kada li, kako li? Hoće li se konačno nešto dogoditi u ovoj državi na bolje ili će definitivno propasti pa da barem znamo da je nema. Ne daju nam posao jer nema radnih mjesta, a ne može ih ni biti kada oni koji treba da su već odavno u penziji, svoj odlazak prolongiraju, kako bi zaradili još koju platu, a čitava je rolna imena mladih koji čekaju da im se ovi ''penzioneri'' maknu s puta. S druge strane, oni koji žele nešto zaraditi na pošten način prodajući povrće i voće po ulicama, postanu žrtve inspekcije jer tobože ne plaćaju porez i nemaju dozvolu za rad, a opet na kakav takav način pokušavaju zaraditi za hljeb kako ne bi krali jer se ni to ne smije. A onda, ti isti inspektori koji puštaju ogromne firme da utaje milione neplaćenog poreza dođu pa zaplijene robu i napišu kaznu siromasima koji na ulici nastoje zaraditi koji dinar. A onda kada mladi mahom odlaze ih države, političari nam kukaju i pozivaju na ostanak u državi u kojoj propadamo jer nemamo načina da se zaposlimo. Ko je tu lud i do kada ćemo ovako?

12.08.2013.

ZDRAVO S OSMIJEHOM

Koliko puta vam se desilo da sretnete nasmijanu komšinicu baš ono jutro kada ste se probudili mrzevoljni i da vam je ona prenija pozitivnu energiju svojom razdraganošću i osmijehom. Meni se to dogodilo više puta. A kažu, po jutru se dan pozna. Nije li prelijepo sresti nekoga vedrog i nasmijanog s kojim nakon susreta, put nastavite s još širim osmijehom nego osoba koju ste sreli, jer, hej, vi ste joj ukrali tu pozitivnu energiju. Tako je ohrabrujuće kada vam neko kada se nasekirate zbog ovoga ili onoga pruži toplinu dodira i širinu osmijeha i kaže da će sve biti uredu i na kraju tako i bude. Volite li više vidjeti radnu kolegicu koja ulazi u kancelariju smrknuta odnosno mrzovoljna ili onu koja vam s osmijehom kaže ''Zdravo, jeste se napavali''. Poznajem djevojku koja radi takvu vrstu posla da je njen osmijeh vjerovatno lažan ali tako je divno kada je upitam ''Kako si'', a onda odogovori ''Odlično, a ti?''. Bez obzira je li njeno lice plastično lažno, ili je savršena glumica, čuti da je neko odlično, utiče pozitivno i na mene. Volim ljude koji šire pozitivnu energiju jer njihove pozitivne vibracije udaraju u moje usne i pretvaraju ih u osmijeh. I sama se smatram osobom koja širi dobru energiju, pa zašto to ne biste bili i vi?!''

12.08.2013.

Starost nije prepreka za sex – neka ljubav traje i strast plamti do posljednjeg daha

Oduvijek sam se pitala kada ljudi koji se mladi vjenčaju i počnu živjeti zajedno pa godinama uživaju u svojim tijelima i obožavaju se prestanu s čarima tjelesnih užitaka?! Zapravo, pitala sam se kako je moguće da ikada prestanu? Ili možda ne prestanu? Ili je to možda individualno? Ili je sigurno individualno?! Ali zašto oni koji prestanu uopće prestanu, to mi je kao da odustanu jedno od drugog. Je li moguće da prestanu uživati jedno u drugom ili ih je pak život umorio pa nemaju ni snage, a ni vremena jedno za drugo? Ili su se zasitili jedno drugog? Ali kako je moguće da se zaiste osobe koje se vole? A, ako se zasite, zašto se zasite? Znači li to da su se prestali truditi jedno oko drugog i ugađati jedno drugome? A i ako jesu, pa pobogu zašto? Znači li to da se moralo nešto dogoditi pa da su njihove emocije izbledjele ili im je ponestalo snage? Toliko je pitanja ali je jedan odgovor. Ako se istinski volite, ako se obožavate, nećete dozvoliti da bilo šta kvari sreću ma kakve nedaće vam život zadavao. Trudit ćete se kao i prvog dana. Jer, uljulkate li se i nestanu li leptirići, izgubićete najveće bogatstvo i najidealniju čar koju ste doživjeli, a kažu, najteže je imati pa nemati. Tako mi je lijepo vidjeti stariji bračni par koji se šeta ulicom i drži za ruku. Sad ste pomislili da je to smiješno, ali nije. To je sjajno, fenomenalno, idealno, fantastično, fascinantno i osjećajno. Takav bi život trebao biti. Da se obožavamo dok nas smrt ne rastavi, a onda i poslije smrti. Vjerujem da ću sa svojim mužem biti i na onom svijetu jer se kaže da ćeš Tamo biti sa onim koga si istinski volio. Osjećaja, nježnosti i pažnje, živo biće nikada se ne može zasititi. Neka ljubav traje i strast plamti do posljednjeg daha.

12.08.2013.

IMAM PUN ŠEŠIR SNOVA

Šta su snovi i šta oni podrazumijevaju? Nije li to mašta koju kada spavamo projiciramo u film? Ili su to naše želje koje ostvarujemo kroz slike ili je i jedno i drugo?! Ja eto, imam pun šeši snova, ali podubok je to šešir. Slamnati, bež boje, s malim obodom i širokom crnom trakom. Imam želja na pretek. Ipak, radim na tome da ih ostvarim. Nisam ja baš onaj tip ljudi koji ništa ne čine na ostvarenju onoga o čemu sanjaju. Jer, ostanemo li bez želja i snova, šta nam je ostalo? Stvarnost u kojoj smo se našli zarobljeni i kojom putujemo živeći dan po dan. Snovima smo već unaprijed odmakli od stvarnosti i imamo planove kakva treba biti naša budućnost. Vizija koja nam je pred očima polako se pretvara u stvarnost. Skice naše budućnosti dobivaju boju, jedna po jedna i slika se upotpunjuje, a osmijeh na našem licu se širi

12.08.2013.

PLASTIČNI IZRAZ LICA

Prije samo nekoliko dana, sjedeći u udobnosti trosjeda svoje dnevne sobe, gledala sam seriju ''Očajne kućanice''. U jednoj sceni mama objašnjava Bree još kao djevojčici kako treba naučiti imati takav izraz lica da ljudi nikada ne znaju kakve su njene emocije zaista. Djevojčica se jako nasmija, a ona reče da je to previše, onda ona stavi blagi osmijeh na lice i njena majka potvrdi da je to uredu. Dakle, medijski nam pokazuju da još od malena trebamo znati skrivati emocije. Koliko je to dobro ili loše elaboriraću kroz rečenice koje slijede. Plastičan izraz lica je sjajna maska kada ste manipulator i kada želite skrivati svoje osjećaje i glumiti da je sve uredu onda kada i nije. To je savršeno kada idete na posao, a sinoć ste se posvađali s mužem pa umjesto da ujutro u kancelariji plačete i svima pričate svoju intimu, vi namjestite lice kao da je sve u najboljem redu. Ili kada vas svekrva ''bocne'' s nekom glupošću koju je učinila ili izjavila, umjesto da pobjesnite vi se osmijehnete na to, a onda politički vodu na svoj mlin navedete. S druge strane, emocije ne treba zadržavati u sebi. Ako vam se smije, kažu da treba da se smijete jer ste sretni, a ako ste nesretni i plače vam se, po psihologiji, trebalo bi da plačete i izbacite negativne emocije iz sebe i na taj način rasteretite organizam. I jedno i drugo ima prednosti i mane, ja sam ipak za neku kombinaciju oba primjera. Treba nekada odglumiti kako bi kasnije dobili što želite ali također, treba znati i pokazati emocije i olakšati. Nemojte ići iz krajnosti u kranost. Kažu da je sredina ZLATNA.

12.08.2013.

Ne želim dijeliti s tobom svaku misao i osjećaj.

Ne bi nam život bio komplikovan, zanimljiv i nepredvidiv da se ponekada ne pitamo šta bi bilo da je bilo. Brutalna iskrenost ponekad nas košta i treba znati odvagati kada treba apsolutno sve reći, a kada to upakovati u celofan s mašnicom. Ja opet, radije volim čuti najgoru istinu nego najljepšu laž. Zašto živjeti u zabludi ako je stvarnost drugačija, ma o čemu da je riječ. Sve se može reći, saopštiti i dati nekome do znanja ali na lijep način, ne na surov jer nema potrebe ako može i na ljepši, a ipak prosvjetljiv. Ipak, postoji ona intima koju želimo zadržati samo za sebe, svoje misli koje pripadaju samo nama i koje ne želimo dijeliti ni sa kim. Kaže se da oni koji maštaju znaju i da vole. Ali ne moramo sve te maštarije iznijeti na vidjelo jer da sve treba biti transparentno postojao bi displej pa bi svaka naša misao išla kao foršpan i svi bi znali o čemu mislismo, šta želimo, koje su nam namjere. Ali nije tako, stoga, nekada svoje snove trebamo zadržati za sebe, a naravno, tu su i oni koje dijelo s onima s kojima to želimo. Ipak, imajmo u vidu da ne treba biti sve kao na displeju. Imam drugaricu koja ne mogu reći da je naivna ali je suviše iskrena i priča stvari koje i ne bi trebala pred ljudima koje površno poznaje. Pa je jednom tako ispričala pred tek budućom radnom kolegicom, kako je sinoć baš izgalamila muža jer je ovo i ono, a on je poznata ličnost u ovom gradu. Ja joj poslije kažem, nemoj ljudima pričati kako ste se vas dvoje svađali ili kako si ga izgalamila zbog ovoga ili onoga jer ljudi ga zbog vrste posla kojim se bavi poznaju i nema potrebe da nebitni stranci koji ga i znaju samo putem medija saznaju kako je on sinoć morao slušati tvoje ''zvocanje''. A ona na to naivno kaže: ''Ali tako je bilo, šta me briga, šta mi mogu?!''. Istina, ne mogu ti ništa ali bespotrebno je da stranci znaju šta ti ručaš, da li se svađaš s mužem, koliko si platila cipele, koliko novca ti je ostalo u novčaniku, ipak, treba imati mjeru. Ne moraju baš svi imati sve informacije o vama jer nemate ni vi o njima.

07.08.2013.

TAMO GDJE SI TI

Najljepše mjesto na svijetu je tamo gdje si ti. Najukusnija hrana je ona koju pripremiš ti. Najljepši parfem je tvoj. Najradosniji osmijeh je tvoj. Najljepše me ti držiš za ruku. Najnježniji poljupci su tvoji. Najmiliji pogled mi je tvoj. Najviše volim tebe. S tobom sve volim, s tobom mi je sve lijepo. Najljepše godišnje doba je ono u kojem si ti sa mnom. S tobom...sve je prelijepo.Ti si mi najdraža osoba na svijetu.

07.08.2013.

ZBOGOM PROŠLOSTI

Koliko god ljudi govorili, znali, uvažavali činjenicu da prošlost treba ostaviti tamo gdje i pripada, de facto svakodnevno je neupitno uznemiravaju i spominju. Teško je preći preko nekih događaja samo onda kada ne mislite sebi dobro jer, jedina stvar koju u tom trenutku činite pateći ili misleći o ljudima koji su vas povrijedili jeste produžavanje agonije. Ja, kao da imam dugme kojim prekrižim osobe i tu je kraj. Tišina. Kao da ih nikada nije ni bilo. I čini mi se da mnogo brzo zaista zaboravim da su postojali jer smatram da svi zlobnici koje sam kroz život upoznala nisu zaslužili da budu dio moje memorije. Također, smatram da ne postoji ništa što me može iznenaditi i samo se pitam ko će u kojem krugu Danteovog pakla izdržavati koju vrstu kazne: 1. Nekršteni 2.Bludnici 3. Proždrljivci 4.Rasipnici 5. Bjesni 6. Heretici 7.Divljaci 8. Lopovi, licemjeri, lažni savjetnici, trgovci crkvenim stvarima, korumpirani, čarobnjaci, krivotvoritelji 9. Izdajnici. Eh tako ja, kada vidim nekoga od ovih navedenih grješnika, automatski ga smjestim u neki od krugova pakla. Simpatično zar ne?! Barem onima koji su pročitali Božanstvenu komediju. Dakle, od svakoga mogu očekivati apsolutno sve i nikada ne znate šta vas iza kojeg ugla vreba ali glavu držite uvijek uspravno i dostojanstveno, ponosno hodeći zemljom na kojoj vam je dato da uživate i iskoristite to jer samo jednom se živi zar ne?!

06.08.2013.

KO BI IM ODOLIO

Toliko ih je ukusnih, mmm, slasnih, kojima ne možete odoljeti. Bilo slanih ili slatkih ali neodoljivih. Ja imam problem, ako se možete nazvati problemom bilo šta što je rješivo, a insistiram da ne može jer sve što ima rješenje/lijek/dijagnozu/prepoznatljivost/ nije problem. Ali eto, malo me muči jer nevjerovatno volim slatkiše. Mogla bih pojesti dvije velike Milke k'o s poslom i treću otvoriti da me nije pomalo stid. Ne postoji doba dana ili noći kada nisam rapoložena za čokoladu, sladoled i neizostavnu lubenicu. Sreća pa se barem od lubenice ne deblja. Sladoled jedem čak i tokom cijele zime, znači, cijelu godinu. Naravno, to sa sobom nosi druge posljedice, a one se manifestuju kroz višak tjelesne težine nažalost na mjestima gdje mi to ne želimo. I tako sam se bila udebljala desetak kilograma više nego je potrebno ali sam se debelo potrudila da ih se riješim i u tome sam i uspjela. Ne može se stvar prepustiti slučaju, odmah akcija i rješenje. Ali, moja želja za slatkišima nije opala. Međutim, više se krećem i pijem vodu pa se moja linija održava onako kako želim. S druge strane gledam oko sebe sve one koji su gojazni i koji jedu u McD dupli hamburger i piju light Coca-Colu- da nije smiješno bilo bi žalosno. I onda se pitam, zašto nisu stali na vrijeme? Zašto nisu nešto poduzeli kada su vidjeli da se mnogo debljaju? Zašto nisu nešto poduzeli?Naravno, ne govorim o onima koji su se razboljeli pa iz nekih hormonskih poremećaja doživjeli da im se tijelo deformiše nego o onima koji su to ''postigli'' isključivo nekontrolisanom ishranom. I sama sam veliki gurman, volim jesti, a ne volim vježbati, slatkiše obožavam ali...treba znati prestati. Najteže je reći NE kada nam je najslađe ali sve za ljepotu. Imamo samo jedan život i ne možemo dozvoliti da ga provedemo DEBELO.

06.08.2013.

PROFINJENOST U SVAKOM TRENUTKU

Nikada ne znaš kad' neko može uhvatiti tvoj osmijeh parola je koju sam često ponavljala i zaista je tako. Život je suviše kratak odnosno vrijeme veoma brzo prolazi da bismo ga protraćili noseći dosadnu odjeću. Volimo svoje tijelo i radimo na sebi. Volimo sebe pa će nas i drugi voljeti. Svakodnevno se zgražam vidjevši užasnu odjeću na ljudima bez stila i bez zanimanja za svoj izgled. Ne radi se tu o novcu nego o aljkavosti. Jednostavno ih nije briga, a nisu svjesni da bi se ljepše osjećali u lijepoj odjeći. Nije li vam drago vidjeti našminkanu djevojku na štiklama, u lijepoj haljinici i s nakitom pažljivo odabranim baš uz tu kombinaciju ili pak damu sa šeširom na glavi usklađenim sa tašnom i sandalama, nije li vam drago vidjeti djevojku za kojom se okrenete i kažete baš je lijepa... Nedavno sam gledala fotografije prijateljice iz djetinjstva i pozitivno se iznenadila vidjevši u šta se pretvorila. Dama u punom smislu te riječi. Nisam je godinama vidjela, od osnovne škole i pronađem je na internetu. Završila je medicinu i veoma me raduje što je uspješna mlada dama, a njen stil odjevanja, fascinantan. Svaki detalj pažljivo odabran, istančan ukus, usklađen stil i naravno, sve ona to zna nositi. Njene fotografije uvijek rado pogledam jer svaki put imam nešto novo lijepo za vidjeti. Nosite lijepu odjeću i živite život punim plućima.Jer, nikada ne znate kada će neko uloviti vaš osmijeh.

05.08.2013.

NAJGORI POSAO NA SVIJETU-POTREBAN JE PREDAH!

Da bismo voljeli život moramo voljeti ono što radimo jer posao nas prati u najljepšem životnom dobu, od mladosti pa sve do gotovo duboke starosti. Zato, sami moramo odabrati svoj životni poziv i voljeti ga najviše na svijetu te se truditi da nam bude svaki ponedjeljak drag, a ne da mrzovoljno napuštamo dom i s pola snage, teškim koracima idemo prema paklu u koji nam se pretvorio posao.Ne mrzite li nekada svoj posao, šefa, ustajanje i monotonu svakodnevnicu koja se svodi na posao-kuća od ponedjeljka do petka?! To se svima dogodi čak i onda kada volite ono što radite. Ali, kako bi tek bilo da želite biti novinar, a vi ste ekonomista. Čisto samoubistvo laganim tempom da bol duže traje. Ne desi li se svakome da mu je zlo od obaveza i da mu treba predah?!Žalosno je što mnogi neće imati novac da negdje odu nego će ostati u sivilu asfalta grada koji gledaju cijeli život. Ipak, oni koji su na vrijeme razmišljali i imali mogućnost da skupe novac i pripreme se za nešto ljepše...drugačije će proći. E upravo je ovo period kada svi bježe na godišnje odmore i nastoje napuniti baterije za nove radne poduhvate. Svi su u fazonu kucanja rješenja za godišnji odmor koji je konačno došao te u odabiru željenih destinacija snova na kojima će uz svoju porodicu, prijatelje ili partnera provesti ugodan odmor. Pomislivši da uskoro stiže jesen namrštim čelo i uživam u suncu i sparini na koju se svi žale. Jeste pretjerano vruće, kod nas nema sredine, ili je prehladno ili je prevruće, nikako da bude TAMAN. A ja, koja sam već bila na moru, pomno razmišljam kako da što kvalitetnije iskoristim preostala 4 slobodna dana. Ipak, treba vremena odvojiti za sebe i tokom godine i ne raditi, ne raditi i samo ne raditi. Treba sebi priušiti manikuru, pedikuru, friziranje, depilaciju, masažu, odlaske na ručkove i večere umjesto kuhanja, treba živjeti život punim plućima, dakako, ne može se nikada ne skuhati nešto pa jesti i u toplini svoga doma, to je sjajan provod ako ga učinite drugačijim i ako pripremite neko iznenađenje, atmosfera može biti čarobna onda kada ste vi maštoviti. Možete živjeti bajku samo se trebate toga dosjetiti. Čovjeku je lijepo onoliko koliko to sam sebi omogući.

05.08.2013.

GRADIMO BOGOMOLJE DOK SU NAM KOMŠIJE GLADNE

Nije li Plava džamija u Istanbulu prelijepa?!U svijetu imamo prelijepe vjerske objekte koji naprosto oduševljavaju. Nisu li u našoj zemlji brojne džamije fascinantne i izvaredne građevine namijenjene za obavljanje namaza i molitvu...Ali, zašto su u Mekki potrebna zlatna vrata kada je toliko ljudi u svijetu na ivici egzistencije?! Ne bi li bilo bolje taj novac usmjeriti u humanije svrhe?! Nije li apsurd što je izdata fetva da se vitre daju u džamiju kada nam komšija nema za normalan obrok ili tu svako vodu na svoj mlin navodi?! Nisam protivnik izgradnje vjerskih objekata, neka ih, meni ne smetaju ali ne mora svaka mahala imati po jednu džamiju. Naročito sam se šokirala kada je počela izgradnja džamije kod Socijalnog u Zenici, okružena je zgradama i mještanima gotovo u stanu. Ezan će se oriti ljudima da se neće čuti njihov razgovor ali eto, neka donacija bogatog pojedinca koji je tobože novac dao za džamiju na mjestu gdje joj nije mjesto. Mislimo li na one koji nisu muslimani i kojima će taj ezan smetati jer im grmi na prozor? Mislimo li na muslimane koji ne prakticiraju vjeru-nije li to nametanje? Gje je tu sloboda i ravnopravnost, gdje je pravo na izbor ili ni to više ne postoji?Džamija u Zenici ima mnogo, da su pune i da se nema gdje obavljati namaz ne bih ništa rekla, ali one su prazne osim ramazanom. Na sabahu bude 4-5 džematlija, na podne dva safa, na ikindiju nekada ni efendija ne dođe, a bude 10-ak vjernika, na akšamu isto toliko, a na jaciji ni toliko. Za džumu su džamije pune, kao i za ramazan, a sve ostalo...i onda gradimo još, dajte još, a komšije nam gladne. Nije li grijeh davati novac za nešto što već postoji i gdje ima mjesta za sve, a gledati ljude kako gladuju, ne bi li taj novac dobrodošao da se kupe stanovi za nekoliko porodica? Ne bi li to bio veći sevap?!

04.08.2013.

LJETNA PRIČA-LEPRŠAVOST-BEZBRIŽNOST-NEZABORAVAN UŽITAK

Nakon nešto više od tri sata letenja, stigli smo na našu dugo očekivanu,željenu,sanjanu, zamišljanu, planiranu, prelijepu egzotičnu lokaciju. Temperatura je vrućih 35 stepeni, u vazduhu se odmah po dolasku pred hotel osjeća miris mora, ah taj tako dugo očekivani godišnji odmor na lokaciji iz snova. Hotel je samo neznatno udaljen od plaže, gotovo na samoj plaži. Ogroman bijeli kompleks u obliku luka, na 20 spratova i sa preko sedam hiljada soba. Da, rekla sam da je ogroman, poput onih koje nedostižno gledate u ponudama turističkih agencija čije su cijene basnoslovne pa se vaš boravak tamo završi onog trenutka kada prevrnete stranicu i prestanete da maštate. Mi upravo živimo svoj san. To je ono što smo željeli. Upravo ovo, luksuzni hotel sa punom uslugom, cijeli kompleks bazena koji okružuju hotel i spajaju se međusobno mostićima, niskim ali predivnim vodopadima, mnoštvo fontana, vodoskoka-uređeno kao u bajci. Tu je i veliki vodeni park u kojem poput djece podjednako uživaju i odrasli jer je za njih manje-više i napravljen, uz vriske, smijeh i neobične izraze lica netremice jure kroz vodene tunele sve dok ne bućnu ravno u veliki bazen. Cijelom dužinom bazena odnosno hotela su ležaljke prepune turista koji su izdvojili veliku sumu novca da bi uživali baš ovdje, u ovom ambijentu. Bijeli suncobrani, tamno smeđe pletene ležaljke prekrivene raznobojnim peškirima, mnoštvo prepunih barova uglavnom mlađe raje koja uživa u hladu i pije raznobojne čak i na sam pogled primamljive koktele, ugodna muzika, palmino drveće, šum valova mora koje je nadomak hotela, miris krema za sunčanje, bezbrižna nasmijana lica i slobodnog vremena na pretek čine ovaj ambijent još ugodnijim. Ogromni hoteli jedan do drugog, kraj gotovo da im i ne vidite, o ljepoti, izgledu, neobičnosti, domišljatosti i primamljivosti svakog možete satima ponaosob rarspravljati. Onaj ko je osmišljavao sve ovo, doista ima neizmjernu maštu, fantastičan ukus, izraženu kreativnost i sjajan osjećaj za odmor, opuštanje, luksuz i uživanje. Nas dvoje ushićeni zbog konačnog dolaska i fasciniranosti onim što vidimo ulazimo u hotelsku sobu na sedamnaestom spratu i prvo što vidimo po ulasku u sobu debeli crveni tepih u koji nam propadaju papuče. Odmah potom pogled skrećemo na veliki, ali baš veliki bijeli francuski ležaj s bijelom satenskom posteljinom koja cijeloj prostoriji daje dozu prozračnosti. Crveni jastuci, crvene satenske trake na bijeloj zavjesi preko ogromnog prozora koji vodi na veliku terasu čine jednu kombinaciju nevinog i vatrenog. Pogledamo se i osmijehnemo jer smo pomislili isto. Pokazuješ na veliko ogledalo na lijevom zidu i osmjehuješ se jer znaš  da ću se često na njemu ogledati dok se spremamo za izlazak. Ne mogu zaboraviti ni ogledalo preko cijelog plafona koje sobi daje jednu sasvim drugu dimenziju, čini je većom, pomalo nesvakidašnjom i pobuđuje maštu. Na noćnom ormariću na koji sam već izvadila nekoliko stvarčica stoji nekolicina niskih, širokih, debelih, mirisnih svijeća koje ćemo zapaliti nekad večeras po povratku s izlaska koji još ne znamo gdje ćemo provesti niti u koliko će završiti. Već smo se raspakovali, ti skidaš tirkizno plavu majicu i bijeli šorc i oblačeći narandžastu majicu smiješ se i pitaš me gdje je onaj narandžasto-žuti šorc koji se nadaš da si ponio. Osmjehujem se i dodajem ti ga, a ti othukuješ s olakšanjem kao da si se na momenat zabrinuo da je zaboravljen ostao kod kuće i da bi ti to kao poremetilo ovaj momenat u kojem si želio da nosiš upravo njega. Iz torbe vadiš sunčanice, a ja sam već skinula žutu haljinicu na bretele u kojoj sam doputovala i obučena u bijeli šorc koji mislim i ne može biti kraći i rozu majicu na bretele žurno vežem svoju dugu smeđu kosu u visoki rep. Kupaće smo već obukli, torbe za plažu su spremne, uzimam sunčanice, u jednoj ruci držim sok koji brzinski pijem jer sam veoma žedna i jedva čekam da se bacim moru u zagrljaj, a drugom zaključavam sobu dok si ti već u hodniku i razgovaraš s mladim bračnim parom koji je smješten u sobu tik do naše. Već nekoliko trenutaka kasnije kupamo se na vrelih 37 stepeni. Dan je kao stvoren za odmor, lagani povjetarac spašava nas da preživimo ovu vrelinu dok ležeći na udobnim ležaljkama jedno pored drugog već ližemo drugi sladoled kako bismo utalili žeđ. Plaža je duga nekoliko kilometara ali ipak je mjesta koliko ga god bilo malo i opet malo. Ljudi samo dolaze, prolaze, traže slobodne ležaljke...Na trenutak pomislih koliko je besposlenih ljudi u jednom trenutku, na jednom mjestu, očito punih novčanika, spremnih da dan provedu u potpunom besposličarenju i ubrzo se ''otrijeznih'' od smiješnih misli koje mi prolaze kroz glavu jer i nas dvoje učestvujemo u toj priči kao svi oni oko nas, na zasluženom odmoru. Dok ležiš potrbuške s rukama ispod glave, naslonjenim na bradu, i kroz tamne naočale razgledaš zgodne prolaznice kako se šeću u raznobojnim kostimima, ja ti mažem leđa kremom za sunčanje predivnog mirisa. Tako je lijepo odmarati se u ovakvom društvu na ovom fascinantnom mjestu. I na plaži je mnogo palminog drveća i  borova tako da ima i sasvim dovoljno hlada u koji se može pobjeći od vreline, a i bezbroj kafića na plaži koji imaju vodene prskalice za rashlađivanje, hladne koktele, predobre sladolede, kojekakve ledene voćne slatkiše koji adekvatno posluže za rashlađivanje. Dan provodimo sunčajući i kupajući se, jedući voće, ližući već po ko zna koji sladoled, pa smo se ''odmorili'' uz ručak u našem predivnom hotelu. Ipak, nismo ručali u ogromnoj sali za ručavanje koja je bila lijepa u skladu s ambijentom cijelog hotela, zeleno-žutom dekoracijom, istobojnim zeleno-žutim stolnjacima, gotovo kraljevski ''obučenim'' stolicama, pa sve do zavjesa i tepiha svaki detalj je najpreciznije isplaniran, postavljen i sve kao da ima svoj poseban značaj. Zaista vrlo ugodno i opuštajuće, specifično dražesna atmosfera kojoj posebnu čar daju silne neobične dekoracije od voća izrezanog u obliku cvjetova raznih oblika i boja. Naš izbor ipak bila je bašta koju od ove sale jedino dijeli nekoliko desetina metara dugo staklo kroz koje svi oni koji su u sali mogu posmatrati posjetioce koji ručaju u bašti. Bašta je čini se još ljepša nego unutrašnja sala vjerovatno zbog bazena koji je nadomak, zbog palmi, mnošva neobičnog cvijeća koje pravi hlad i nikako ne mogu, a da ne naglasim da u baštu za ručavanje tek toliko dopiru zrake sunca jer je hlad napravljen upravo od gustih zelenih loza biljki koje se protežu iznad naših glava tako gusto i zbijeno da podsjećaju na plafon. Smeđe-žute dekoracije predviđene su za ovaj dio tako da je sve u jednom vrlo ugodnom tonu, od satenskih presvlaka koje su na udobnim stolicama, stolnjaka, podmetača za čaše, suncobrana, ukrasa od trskinog pruća i dok jedemo ukusna jela koja su sjajno dekorisana, na inspirativan način specifično servirana u tanjirima neobičnog nepravilnog oblika, pričamo sa bračnim parom koji je smješten u sobi tik do naše. Njih dvoje su naše godište, doputovali su iz Grčke i ostaće isto dana koliko i mi, punih petnaest dana odmora iz snova. Već smo se dogovorili da večer provedemo zajedno. Nakon ručka vratili smo se na plažu i kupili po palačinak za kojeg i nema mjesta u našem stomaku ali nismo mogli odoljeti. Odlazimo vodenim skuterima na jednu ludu vožnju preko talasa. Sa nama ide i grčki par pa se svečetvero utrkujemo. Moj rep je već odavno pokvašen pa sam pustila kosu kako bi se brže osušila. Vraćamo se na plažu s dječijim osmijesima na licima i nastavljamo sa sunčanjem i pijuckanjem koktela. Ovi Grci su baš zabavni tako da ćemo se vjerovatno i ostatak odmora družiti s njima. Nakon što smo zavšili s kupanjem sunčanjem i dijelom dana zvanim plaža odlazimo do hotelskog bazena prepunog kupača pa se i u njemu kupamo četrdesetak minuta, odlazimo i u vodeni park, vrištimo i ludujemo poput djece, a potom nakon ovog ludog dana pošto  sunce već odavno zalazi, odlazimo u hotelsku sobu. Tek u hladu se vidi koliko su nam tijela preplanula i dok se vozimo u staklenom liftu već zamišljamo kako li će ova noć završiti. Žurno utrčavamo u prostrano kupatilo na zajedničko kupanje i tu se zadržavamo nešto duže nego smo planirali. Po završetku kupanja, dok ja sušim kosu ti sjediš na velikoj terasi s pogledom na more, bazen ispred plaže i silne kafiće i razgledaš posjetioce koji bezbrižno ispijaju svoja pića ili pak sa svojim partnerima šetaju, ljube se, zagrljeni sjede i uživaju u svakom trenutku ovog raja na zemlji. Žurno se spremamo. Za izlazak oblačim ljubičastu usku i vrlo kratku haljinicu bez bretela, to je jedna od onih haljina koje podsjećaju na korzete, a ti si u lanenim crnim hlačama i ljubičastoj majici. Moje velike štikle, kombinacija drveta i ljubičastih cvjetića upotpunjuju ovu ljubičastu kombinaciju dok su crne papuče savšena kombinacija uz tvoj stileing. Na kosu sam stavila samo diskretnu ljubičastu šnalu koja je na lijevoj strani moje glave i koja mi pravi jednu vrlo jednostavnu ali elegantnu  frizuru, tek toliko da skloni jedan dio kose da ne pada, a uz to sve čini se kao da sam se dugo zadržala dok sam pravila tu dvominutnu frizuru. Dolazimo u bar u kojem naš grčki par već uveliko ispija treći raznobojni koktel. Izgleda da su stigli nešto ranije. Tu smo se zadržali oko sat vremena, malo bolje se upoznali, a potom u pola devet zajedno otišli na večeru. Na večeri smo upoznali još jedan par iz Norveške koji će nam se pridružiti i nakon večere. Grci mi se sada čine još zabavnijim nego danas, neprestano se smiju, pričaju viceve, rečenice završavaju šalama, pričaju o svom životu, izlascima, provodima, o tome kako su se upoznali, šale se na vlastiti ali i na naš račun, čini se kao da se s njima družimo već godinama. Nevjerovatno je da su i Norvežani jednako ludi i zabavni kao Grci. Poslije večere odlazimo u šetnju i razgledanje mjesta, pamtimo barove koje ne smijemeo ne posjetiti prije nego naš odmor koji je tek počeo ne završi, a potom odlazimo u raznobojni bar na otvorenom pod nazivom ''Holly''.Nevjerovatna kombinacija, nas šestero, ne zna se ko više priča, ko se više smije, upadamo jedni drugima u riječ, smišljamo kojekakve bezazlene podvale, plešemo uz poznate ritmove američkih pjevača, njišemo se dok sjedimo, posmatramo prepun bar omladine koja je puna pozitivne energije i bezbrižnosti. Tu nam se pridružuje par Nijemaca, stali su za naš sto kao da bi spustili piće jer mjesta više nema, velika je gužva, a ubrzo su nam se pridružili u razgovoru i ludovanju. Svi ovi barovi su na otvorenom jer ljeto je i ko bi bio u zatvorenom prostoru, načičkani su jedan do drugog i svaki se bitno razlikuje jedan od drugog bilo da je riječ o stolicama, obliku bara, vrsti muzike, obliku čaša, interesantno, ovdje je baš neki hit imati neobično posuđe, sve je tako nesvakidašnje da se ti svako malo čudiš otkud im toliko ideja na temu ''Neobične čaše i tanjiri''. Oko ponoći ovaj put bogatiji za još jedan par luđaka u pozitivnom smislu, odlazimo na bar koji se nalazi na samoj plaži u kojem pjeva neki američki crnac. Cijeli bar okružen je bijelim zavjesama, vrlo neobično i simpatično, crne stolice i stolovi, bijeli podmetači na stolicama, zastori oko šanka čine ovaj bar drugačijim od onih na koje smo navikli. Velika je gužva, crnac je baš popularan, bar atraktivan ali uspijevamo da neđemo slobodan sto. Zadržali smo se tu do tri ujutro i Nijemci odlaze, a Norvežani, Grci i mi ostajemo na plaži da uz logorsku vatricu i dobro piće još uživamo. Neki dečko svira gitaru i prelijepo pjeva, oko njega je još barem dvadesetak ljudi tako da se i mi pridružujemo i pjevamo još nešto više od sat vremena. Baš dobra noć, ustvari dobra nije dovoljno dobra riječ da opiše kako nam je sjajan provod bio te večeri pa ću morati koristiti termin poput baš nevjerovatno dobra noć ili sjajna noć. Nakon što smo pozatvarali sve barove i ostali gotovo poslednji na plaži, upućujemo se prema hotelu. S istom ekipom već dogovaramo sutrašnje i već nabrajamo objekte koje ''ne smijemo'' zaobići. Po dolasku u sobu nakon svih završenih priprema za spavanje, liježemo jedno pored drugog i smijemo se rekavši u isto vrijeme ''vau''. To je riječ koja bukvalno opisuje ovo mjesto i ono što se u njemu događa. Fascinantno! Odsjaj već zapaljenih mirisnih svijeća daju poseban sjaj tvojim ionako prelijepim očima, a ogledalo iznad kreveta uz svo to njihanje plamena svijeća, čini atmosferu čarobnom. Počinjemo se ljubiti...

Ovaj odmor nešto je što ćemo oboje pamtiti cijeli život, sjećanje za memoare. Luksuzno nezaboravno ljetovanje na sanjanoj lokaciji s tobom. Svaki trenutak je posebna priča, neponovljiv, neodoljiv i nezaboravan odmor s najdražom osobom na svijetu.

02.08.2013.

ŽIVOTINJE NA NAMA, U NAMA, OKO NAS...

Gledajući jednu televizijsku emisiju i čuvši sve strahote koje unosimo jedući meso i sama postah vegeterijanac dvije i po godine. Tako iznenadno, naglo, neočekivano, potpuno neplanirano. Nisam jela apsolutno ništa što je bilo mrtvo pa umrlo, tačnije bila sam Ovolakto vegetarijanac- to je vrste vegetarijanaca koja jede jaja, sir, mlijeko i mliječne proizvode, dakle, plodove životinja ali ne i njih same. Vegani su najradikalniji i u potpunosti izbjegavaju životinjske proizvode, uključujući i odjeću i obuću životinjskog podrijetla i sve kemijske proizvode koji su testirani na životinjama. Semivegetarijanci izbjegavaju crveno meso, a konzumiraju piletinu i ribu. Laktovegetarijanci jedu mliječne proizvode. Pesketarijanci jedu ribu. Frutarijanci jedu samo plodove. Fleksiterijanci prilagođavaju svoju prehranu. Makrobiotičari jedu hranu prema propisima makrobiotike, može uključivati i izbjegavanje mesa iz zdravstvenih razloga, ravnomjeran unos svih namirnica, uzimanje samo onih namirnica koje su dostupne u prirodnom okolišu u kojem se osoba nalazi. Međutim, sve to vrijeme sam govorila da u slučaju da poželim opet jesti meso bez problema ću prestati biti vegetarijanac. Za to vrijeme svog vegetarijanstva mučila sam sve one kojima idem u goste, ne zbog toga što sam ja insistirala da mi prave posebnu večeru, nego jer su se oni trudili smisliti nešto lijepo da mi naprave da jedem pa su mi u sjećanju ostale preukusne šnicle od leće. U početku su svi bili u šoku i pitali me šta ću jesti ako ne meso, a ja sam im hladno odgovorila sve osim mesa. I tako je i bilo, dvije i po godine vegetarijanstva i onda sam poželjela ćevape, otišla u ćevabdžinicu i naručila ih, pojela kao da sam ih jučer jela i tim činom prestala biti vegetarijanac. Mnogo volim životinje i užasno mi je znati da postoje ljudi koji ih ubijaju na neadekvatan način pa prodaju meso ali vjerujem da mesnice u kojima ja kupujem to rade na provjeren,adekvatan način. A sad vi mislite..ubijanje je ipak ubijanje...Koliko smo surovi pa jedemo nečije tijelo, ubijamo nečije dijete, mamu, strašno mi je i kada vidim kako uzgajaju piliće ne dajući im da se kreću kako bi se tovili, to je užasno, ali ipak ima i onih koji to rade na adekvatan način i cijelim srcem želim da su većina. Vjerujem da su životinje na ovom svijetu prisutne s razlogom, a jedan od njih je i da nama budu hrana. Naravno, one koje su jestive. Psi, zmije, žabe i druge životinje koje jedu Kinezi, Talijani i ko sve ne, zaista nisu za prehranu. A onda se nađu zaštitici životinja koji se bune protiv krzna i ubijanja životinja u te svrhe. Zaista je tako. Užasno je otići u šumu i ubiti medvjeda da biste ga preparirali i stavili na vrata restorana, vuka, lisicu, pauna...to je jadno i tako surovo. Postoji toliko imitacija krzna u kojima ćete izgledati savršeno bez da nekoga usmrtite. A onda se postavlja pitanje... Zašto neko nosi kožne cipele i tašnu? Kožni novčanik? Zašto ima kožna sjedišta u automobilu? Kako može nositi kožne rukavice? Sve su to ipak krepane životinje, zar ne? Još nisam čula nekog zaštitnika životinja koji mi se pohvalio plastičnim cipelama...Tema je vrlo delikatna i o njoj s oprezom treba govoriti jer puno je argumenata za i protiv.

01.08.2013.

TREBAŠ BITI ŽENA ČIJI POGLED UZNEMIRAVA, OSMIJEH PORAŽAVA, A KARAKTER OSVAJA

Svakodnevno gledamo televiziju i svjedoci smo zanosnih ljepotica koje svojim osmijehom, držanjem i izražavanjem mame brojne uzdahe. Filmovi i brojne serije uljepšavaju nam život zabavljajući nas i pokazujući nam kakvi to možemo biti. A vi, s viklerima na glavi, u trenerci i nenalakiranih noktiju sjedite i s divljenjem ih posmatrate. U ''Očajnim kućanicama'', pa seriji ''Sex i grad'', pa ovoj, pa onoj, neprestano gledamo našminkane ljepotice, isfeniranih frizura, obučenih u najljepše haljine, sređene čak i kada su u kući, a obuća koju nose naprosto ostavlja bez daha. Imaju fascinantne kuće, najljepše tašne, vrhunsku kozmetiku, a vi se pitate šta bi bilo da ste na njihovom mjestu...Šminka, odjeća i frizura čine čuda.

31.07.2013.

MAŠTOVITI DOM

''Napokon sami''...pomislih dok sam peškirom brisala ruke nakon pospremanja naše kuće. Bila su to luda dva dana sa tvojim roditeljima u našoj kući u gostima. Koliko god se trudili da se ponašamo potpuno opušteno i svakodnevno, ipak atmosfera je znatno uštogljenija. Putovali su čak osam sati da bi nas na samo dva dana posjetili u našoj kući okruženoj velikim bijelim zidom koji kružno ide oko cijelog dvorišta i onemogućava prolaznicima da vide naše veliko imanje. Ogromno dvorište uređeno kao iz bajke, mnogo cvijeća, popločano kamenim kockicama, predivna fontana, klackalice, drveće, poneki ukrasni žbun iz kojeg cvjeta prelijepo cvijeće kao sa najljepših umjetničkih fotografija. Dugo nam je trebalo da sve napravimo kako smo željeli, zajedno smo smišljali izgled enterijera ali i eksterijera koji je morao podrazumijevati bazen. Da, opet taj bazen. Toliko godina sam govorila da želim imati veliku kuću, ogromno dvorište, teniski teren i famozni bazen da bi naprosto bio poraz da to nismo ostvarili. Ti si pak podrazumijevao da naša kuća mora imati teretanu, bilijarski sto, košarkaško igralište, ogromnu primaću sobu kako bi moglo da stane mnogo ljudi kada nam dođu u goste da bi se osjećali što udobnije i da ne zaboravim, zahtijevao si posebnu sobu za gledanje utakmica. Naravno, sve naše želje su se ostvarile.Velika kuća, okružena zidinama kao iz priče koja počinje...''nekada davno u davna vremena, živjeli su u vili okruženoj bijelim zidinama koji su onemogućavali znatiželjnim pogledima da vide šta se krije unutra...'' Naša kuća, koja nije mnogo visoka, imamo dva sprata ali je prilično duga, omogućila nam je da imamo sve što smo zamišljali cijeli svoj život. Ostvario si svoje dječačke snove. Ogromna dnevna soba u kojoj je crno-bijeli kožni namještaj na koji može da sjedne dvadeset ljudi bez imalo gurkanja, velika plazma na zidu, jedan zid sa pogledom na vrt sav u staklu, crno-bijela komoda u lijevom ćošku sobe, četiri velika crna staklena stola i ogromni okrugli bijeli tepih sa crnim tačkicama. Potpuna elegancija i praktičnost. Soba nema mnogo namještaja, prozračna je i u potpunosti služi svojoj namjeni. Nabrane bijele zavjese tek toliko su tu, da dodaju čaroliji još poneku dozu topline domaćinskog doma. Dječija soba, radna, soba za goste, teretana, kuhinja, kupatilo, takozvana soba ''kino'', dnevni boravak i primaća soba su na prizemlju. Na spratu, naša predivna spavaća soba, soba ''garderober''-ono što sam cijeli život željela je da imam jednu posebnu sobu u kojoj ću držati većinu odjeće, posteljine, obuće napokon mi se ostvarila., kupatilo, dvije sobe koje također mogu biti namijenjene za goste i velika teresa zauzimaju gornji dio kuće. Ogromna je iako nema potrebe da bude toliko velika. Prvo što vidite kada uđete u tu sobu su crvene zavjese preko ogromnih prozorskih stakala. Crveno-bijeli ormar sa staklima pruža se duž cijelog zida ove prostorije. Naš veliki krevet, ogromni krevet, na kojem se ti možeš okrenutu četiri puta ne čini se velik kada tek pogledate jer je soba toliko velika tako da je sasvim normalno da je krevet toliki. Danas je na njemu crvena posteljina. Toliko voliš ovu satensku posteljinu da ti se svaki put kada vidiš da je ona došla na red, lice ozari poput dječaka koji je dobio novi autić od roditelja. Glatki ali debeli bijeli okrugli tepih sa ponekom kockicom na sredini tu je tek toliko da upotpuni prostor. Dvije lampe sa jedne i druge strane kreveta, noćni ormarići, veliko ogledalo sa lijeve strane, poneka polica na zidu na kojima stoje svijeće koje tako često palimo, moj ormarić sa kozmetikom i ogledalom, da, da, volimo ogledala, cijela soba odiše nježnošću. Crvena boja sama po sebi asocira na nešto vatreno, a naša cijela spavaća soba upravo je u ovom tonu. Odiše ljubavlju, strašću i toplinom. Međutim, tek kada smo mi u njoj, zajedno, dok sami naši pogledi odišu strastvenošću, a naši pokreti i dodiri nježnošću, može se reći u potpunosti da je to konačan efekat njene namjene. Mogu u potpunosti reći da smo ostvarili ono što smo željeli. Ti i ja...oh...koliko se samo volimo... gledamo se kao da se svakim pogledemo ponovo upoznajemo i nastojimo šarmirati jedno drugo. I tako, posušujući ruke razmišljam o tome koliko smo sretni zajedno, a ti, kao da znaš o čemu razmišljam prilaziš mi i ljubiš me strastvenije nego inače. Iako kratak boravak tvojih roditelja, ipak nam je pokazao koliko se možemo poželjeti za tako kratak period iako smo svi bili u istoj kući i svakodnevno zajedno. Ipak, nakon naporne radne sedmice poželjeli smo se, a onda gosti i evo...konačno trenutak samo za nas dvoje. Odlaziš do bazena koji je prilično velik, plave boje, dvije tamno smeđe pletene ležaljke odmah ukazuju da se tu sunčaju samo dvije osobe, crveni sncobran koji smo dobili od Coca-Cole, sto na kojem stoje tvoje cigarete, pepeljara, dvije čaše sa našim pićem, čokolada i dvije zdjelice voća. Već si u kupaćim gaćama i skačeš na glavu te izronivši ugledaš mene koja sam se na brzinu presvukla kako bih ti se pridružila. Svezala sam kosu u rep, na mojoj već tamnoj i preplanuloj koži bijeli kupaći kostim savršeno pristaje. Otresaš glavom kako bi zabacio kosu unatrag, osmjehuješ se i pružaš ruke prema meni...

31.07.2013.

NIJE NI SKUPO NI NEMOGUĆE

Oduvijek sam željela imati veliku kuću s ograđenim dvorištem i velikom ogradom. Uređene stazice za šetnju, ispred bazena udobne ležaljke, donji dio kuće sav u staklu i tako sam razradila kako bi mi izgledala svaka soba i zaista sam maštovita. Ali, cijeli život pričam o tom bazenu kojeg nije ni nemoguće imati, a ni preskupo. Sticajem okolnosti sad živim u stanu ali ostvare li mi se želje pa da imam kuću bazen će obavezno biti tu. Za sada samo snivam ali snovi se ostvaruju. Zašto bi mogao neko drugi, a ja ne, zašto bi imao neko drugi, a ja ne...sve je moguće samo ako se snažno želi i istinski bori za ono što volimo. Mašta nema granica, kreativnost realizujsmo, skice pretvorimo i realnost i živimo život punim plućima

31.07.2013.

BAŠ ME BRIGA KO S KIM SPAVA

Mali umovi diskutiraju o ljudima, srednji umovi o događajima, a veliki o idejama. Svakodnevno smo svjedoci dušebrižnika koji na prozoru izviruju ko dolazi komšinici koja je razvedena, pa koliko se zadržao, je li bilo prekasno, pa u koliko je sati došla komšijina kćerka kući, kako se obukla, je li joj haljina prekratka, pa sve do toga koga je doveo komšijin sin u stan, je li uvijek ista ili je pak neka druga djevojka, šta li rade u stanu, mora da je nemoralna pa je li ona od koleginog sestrića kćerka lezbejka, je li od komšije iz susjedne zgrade kćerka nevina u dvadesetpetoj ili sigurno laže, je li ova bila s jedanaest muškaraca ili se ona udala nevina i tako u nedogled. A sve to i nekako ali nevjerovatno je što mediji svakodnevno pišu i prave priloge o javnim ličnostima i njihovom seksualnom životu pa dok se mi brinemo ko je s kim spavao i ko je kurva, a ko nije... Seka Aleksić izgradi vilu, Hana Hadžiavdagić dobi posao voditeljice, Ceca kupi kuću u Grčkoj, Selma Bajrami pokupova silne stanove, svi oni izgradiše i uradiše na ovaj ili onaj način, a mi ostadosmo sjedeći na kafi i pričajući o njima odmaknuvši se od trake za progresiju i samo glavom pomičemo promatrajući kako se oni penju ka vrhu.

31.07.2013.

MARKETING

Moderna informacijsko-komunikacijska tehnologija multiplicirala je svjetski ekonomski sistem i proces globalizacije. Iako nematerijalna, informacija je postala najtraženija roba, onaj ko ima informaciju ima moć. Tako je i sa xafsingom. Možete imati najbolju robu ili najkvalitetnije usluge, ako ljudi nisu čuli za vas, nećete biti naročito uspješni. Kvalitetno odabrani oblici, instrumenti i mediji xafsinčke komunikacije direktno su proporcionalni dobrom pozicioniranju xafsinga i njegovih subjekata u cjelini. To je čitav proces stvaranja, kreiranja, osmišljavanja, razmjene i isporuke vrijednosti potrošačima na način na koji odgovara proizvođaču, a pod uslovom da ih potročaš obožava. Čitav magistarski rad sam pisala na ovu temu i ježim se kada ljudi kažu da je xafsing=reklama. A gdje su odnosni s javnošću, oglašavanje, direktna prodaja, unapređenje prodaje, publicitet,...sve ova pa i reklama, a ne samo reklama. Proširimo svoje vidike. Ako su reklame kreativne mi ih obožavamo i radije ćemo kupiti sok na čijoj reklami se dječak muči dohvatiti ga pa ih sve ruši nego neki za koji nikada nismo čuli iako je možda taj nepoznati i ukusniji. Radije ćemo kupiti hranu za pse marke xy na kojoj je predivan pas koji skakuće s preslatkom djevojčicom nego neku nepoznatu i tako u nedogled.

31.07.2013.

Kažu da ne zna kakav je okus šampona onaj ko nikada nije okupao psa.

Kažu da ne zna kakav je okus šampona onaj ko nikada nije okupao psa. Toliko je prekrasnih stvari koje radimo s njima, njihov osmijeh je njihovo mahanje repom, tolika razdraganost bezbrižnog skakutanja i neizmjernog radovanja kada im dođe ispunjava mi srce. Prije tri dana vozeći se Obalnim Bulevarom s Kenanom ugledala sam pse koji skakuću uz rijeku Bosnu i pomislila kako je neprocjenjivo što imaju rijeku u kojoj mogu utaliti žeđ u ovim vrelim ljetnim danima. A onda pomislih na one kojima rijeka možda nije u blizini i namrštih čelo razmišljajući kako je moguće da ipak prežive hladne zime i vrela ljeta bez kućica, da onako sićušni ipak odrastu unatoč točkovima automobila koji im prijete iza svakog ugla. Potpuno nezaštićeni i prepušteni sami sebi, prisiljeni na preživljavanje ipak uspiju odrasti i raduju se svakom prolazniku koji ih često i ne pogleda pa tako u nedogled iz dana u dan. A onda se sjetih 12 molbi jednog psa, odnosno pisma koje pas piše čovjeku i koje me rastužuje i raduje istovremeno, a glasi: 1)Moj život traje 10 do 15 godina. Svaki rastanak od tebe za mene znači patnju. Razmisli o tome prije nego što me uzmeš. 2) Voli me onakvog kakav sam, jer si me ti birao. Ja nemam tu mogućnost, da biram prijatelja i gospodara. 3) Daj mi vremena da shvatim šta od mene tražiš. Prije nego što me, u toku obuke, izgrdiš preispitaj sebe, možda ti griješiš ili ja ne mogu da shvatim šta ti želiš. 4) Voli me, ja živim od tvoje ljubavi. 5) Ne ljuti se na mene i ne kažnjavaj me.Ti imaš svoj posao, svoje prijatelje, svoju razonodu, a ja imam samo tebe. 6) Pričaj sa mnom! Iako ti se čini da te ne razumijem, ja ipak znam šta ti misliš i osjećaš. 7) Znaj da ja ne zaboravljam kako se sa mnom postupa. 8) Pomisli, prije nego sto me udariš, da te ja sa lakoćom mogu ugristi, ali ja to nikada ne činim. 9) Ne uzimaj me kao igračku, dok sam mali i sladak, da bi me kasnije odbacio, jer je moja ljubav prema tebi vječna. 10) Brini o meni kada ostarim, ostanem bez zuba, oglušim i prestanem da se krećem. I o tebi će se neko brinuti - starost je ista za sve. 11) Prati me na mom posljednjem putu... Nemoj nikada reći: "Ja to ne mogu da gledam" ili: "Neka se to dogodi u mojoj odsutnosti". S tobom je za mene sve lakše. Neka ti to bude dug za moju vjernost i našu lijepu mladost. 12) Kada me više ne bude, nemoj tugovati, već usreći nekog novog psa i voli ga kao što si mene volio. Tvoj najvjerniji prijatelj – pas! Svaki put kada ovo pročitam oči mi zasuze i rastuži me spoznaja da je to sve zaista tako i zamišljam kako sićušni pas drži pero u svojoj šapi i piše ovo u nadi da će njemu i njegovim drugarima olakšati život. ‘’Ne ljuti se na mene i ne kažnjavaj me.Ti imaš svoj posao, svoje prijatelje, svoju razonodu, a ja imam samo tebe.’’- akcenat stavljam na dio, ‘’a ja imam samo tebe’’. Zato, trudim se da svoje ljepotane usrećim najbolje što mogu i da im učinim život lijepim. Kada biste ih pitali, rekli bi vam da im pružam mnogo ljubavi i pažnje te da su sretni. I to učini da moje srce zatreperi kada god pomislim na njih. Kenan se također mnogo trudi usrećiti ih, ništa mu nije teško za njih jer ih beskrajno voli što impresionira moje srce dodatnim plusem za njega. Niko mi se ne obraduje više od njih. Koliko god bila neraspoložena, ljuta, umorna, oni mi uvijek mašu repom, koliko god ih nekada i zagalamila pa iste sekunde zovnula da ih pomilujem, oni bi bez pogovora došli i ne bi pokazali uvrijeđenost jer su oni jedini pravi prijatelji koji me bezuslovno vole. Toliko volim ta mala čupava stvorenja i moj muž je svjestan toga. Majka mi je davno rekla da bi voljela umrijeti prije njih da me ne gleda kako patim i tugujem kada ih više ne bude ali ja ne želim ni misliti o tome jer ćemo biti zajedno još najmanje sljedećih deset godina. Sretna sam što ih imam i trudim se da im život bude obojen duginim bojama.

31.07.2013.

SOPSTVENA APOKALIPSA

Doživimo apokalipsu otkivši sami sebe. Ne budimo bogobojazne namiguše koje sve rade po pravilima, začinimo život jer sa ‘’začinima’’ sve je ‘’uskusnije’’. Budimo čak i vragolasti, hmmm...šta ima u tome loše?! Priuštimo sebi duhovno putovanje kroz Svemir i lebdimo kroz svjetlost zvjezdica, privucimo zrake svjetlosti iznad svoje glave i dodirnimo ih, upijmo neiscrpnu energiju nebeskih tijela jer nikada ne smijemo prestati maštati. Ona nam daje podstrek za snažan i siguran korak naprijed. Sreća čovjeka tjera da bude kreativan, da mašta, smišlja, da ima želje i da ih ispunjava, jer sanjajmo sve dok postojimo. Da bi drugi vjerovali u nas, moramo mi vjerovati u sebe, volimo se pa će nas i drugi voljeti. I nikada, nikada, nikada ne dopustite da vam neko poljulja samopouzdanje i da dovede u pitanje ispunjenje vaših snova.

29.07.2013.

MOJA OSVETA JE MOJ USPJEH

Kad me ne bude slova će svjedočiti. Moja osveta je moja pobjeda, a moja pobjeda je moj uspjeh. To je moja progresija koja će se nastaviti u kontinuitetu. Možda sada nije pravo vrijeme ali zaista se nadam da se svaki trud isplati, nekom prije, nekom kasnije, pitanje je sreće, sticaja okolnosti i strpljenja. Nikada više ne planiram, ja samo živim ovaj život, ponekad kako želim, ponekad kako moram. Sitnice mi boje život, sitnice su sreća. Zato ja volim male stvari i velike torbe. Njih nosim svuda sa sobom. Jer...sebi dugujem poneku šetnju između neplaniranog i očekivanog. Ne mijenjaj svoju prirodu. Neki jure za srećom, drugi je stvaraju. Kad ti život stvori hiljadu razloga za plakanje, pokaži mu da imaš milion razloga za osmijeh. Toliko je pogleda na život, toliko uglova i visina, toliko brda i dolina-metaforički rečeno, a ti, brini se za svoju savjest jer to je ono što si ti, a tvoj ugled je ono što drugi misle o tebi, to možeš, a i ne moraš biti pravi ti. A to je već njihova perspektiva sortiranja stvari.

26.07.2013.

PSIHOLOG KAO U FILMOVIMA-STVARNOST ILI ILIZUJA

Psiholog kao u filmovima Nije li svakodnevnica drugačija? Crne kožne fotelje, okrugli niski sto s voćem na sredini, linija na komodi u kutu iz koje odjekuje opuštajuća instrumentala, zgodna doktorica s crvenim naočalama na pola nosa s olovkom naslonjenom na donju usnu, u crnoj suknji i saokou ispod kojeg je bijela dobro ispeglana košulja, noga preko noge, lakovane crne cipele i oči usredsređene prema pacijentu... – samo film jel' da? Legnete u dobni kožni trosjed, podignete noge iako ste u cipelama i pričate joj o svojim životnim problemima, a ona vas pažljivo i s velikim interesovanjem sluša i daje vam savjete šta da radite nakon što ste muža vidjeli s ljubavnicom na vašem bračnom krevetu dok su rubovi sada već zgužvane satenske posteljine padali po podu...a vi potom istrčali iz kuće u nevjerici i šoku od percipiranog... Da se razvedete ili da mu oprostite? Da mu to ne spomenete i zaboravite i svaki put se pitate je li s njom ili da mu ipak kažete... Psiholog će vam reći jel' da? Ona zna šta treba, njen savjet će vam dobro doći... S druge strane... Stvarnost... Dok s uputnicom čekate na drvenoj klupi čekaonice, pored vas prolazi debela nepočešljana doktorica za koju se nadate da ipak nije psiholog i da neće u ordinaciju za koju vi čekate u redu sa smrdljivim ljudima oko sebe koji kašlju i od hlače brišu ruku, pa se molite Bogu da vam ne pređe neka bolest i trudite se da ništa ne dotaknete i konačno...došao je red na vas... Ulazite u ordinaciju koja nije ni slična onoj koju sam vam već opisala... Drveni sto s uništenim ćoškovima, drvena stolica po kojoj su hemijskom ispisana neka imena, a ima i dijelova koji su zaparani pa izgleda kao da je izgravirano K+A, ni slična atmosfera kao u filmu. Sjedate i s čuđenjem gledate u debelu doktoricu u bijelom manitlu koja kroz zalogaj dok grize jabuku, pita vas zašto ste tu, kakve tegobe imate, a vi...ne možete, a da ne gledate u izgužvanu rozu košulju s bijelim prugama koja se vidi kroz raskopčani mantil, a jedna kragna je unutra dok druga napola slomljena stoji vani i u tom vam momentu kroz misli prolazi onaj dječiji fazon ''popravi kragnu, kad ti je jedna unutra, a druga vani, to znači da si zaljubljen'' (pa pomisliš, a možda doktorica i jeste zaljubljena)...i onda se vratiš u stvarnost, ali više ne znaš ni šta da kažeš, jer suviše je sve frustrirajuće da joj se povjeriš i pitaš je za savjet, pa onda iako si tu zbog toga što se plašiš trudnoće i majčinstva i nemaš neke ambicije prema tome, u tren smisliš da ne želiš ni čuti njen stav o tome i kažeš da ne možeš spavati već duži period, izmisliš da mnogo radiš i ona jedva dočeka da kaže da je to stres te ti propiše neke antidepresive koje baciš s prvim korakom koji načiniš van ordinacije. I tu ti nestane ona slika u kojoj je simpatično ići psihologu i pričati baš o čemu ti je volja, a ambijent je savršen te ti to dođe kao odlazak prijateljici na kafu. Stvarnost je ipak drugačija, barem u Bosni i Hercegovini.

26.07.2013.

NASTAVITE GA GLEDATI KROZ RUŽIČASTE NAOČALE

Žene često misle da će nakon razgovora sa suprugom on uvidjeti kako njegovi postupci (oni koji se njoj ne dopadaju) djeluju na njih. Međutim, dešava se sljedeće. One pričaju i pričaju, ali ih druga strana ne razumije. Zatim pomisle da treba da ponove sve i da govore glasnije, a muškarac se u tim situacijama osjeća kao kućni ljubimac, posebno ako mu nije najjasnije šta je zapravo problem. Koliko su razlike između spolova dominatne, pokazuje i to da čak i ljubazan govor žena može da muškarcima izgleda kao manipulativan govor sa misterioznim namjerama. Dame najčešće ne mogu da shvate kako ih njihovi muževi poslije jednog razgovora ne razumiju i kako ne mijenjaju svoje ponašanje. Naučite se vještinama komunikacije s muškarcima, njima morate sve lijepo, polako, tanano da se ne osjećaju ugroženo niti atakovano. I obavezno radite što više zabavnih stvari zajedno kako ne biste zapali u monotoniju i kako se ne biste udaljili. Jedan od najgorih bračnih scenarija je da drugu stranu posmatrate samo kroz negativnu prizmu i da u svakoj situaciji očekujete najgore iščekujući novu grešku. Prilagoditi se morate oboje. Ukoliko imate negativan stav prema partneru, uočićete samo negativnu stranu njegovih postupaka, a toliko je i onih divnih koje odašilja. Uravnotežen stav i pozitivno posmatranje stvari poboljšaće vaš bračni odnos. Ponekad drugu stranu gledajte i kroz ružičaste naočare kao na početku veze. Rečenica: “Ja zaslužujem” implicira potražnju i veoma se razlikuje od shvatanja sopstvene vrijednosti. Kada znate da vrijedite i to jasno stavite do znanja partneru, inspirisaćete ga da cijeni vaše kvalitete. Sve se može reći, na sve se može ukazati ali na lijep način, uz osmijeh pa nekada čak i kao šalu da se formuliše ali nikada ne napadajte munjevito.

26.07.2013.

AMBIJENT KOJIM STRAST ZRAČI

Mjesto na kojem završavamo svoj dan i počinjemo svoje jutro je spavaća soba koju neritko nehtijući pretvorimo u skladište u koje stavimo dasku za peglanje, banjicu nesipeglanog veša, kompjuter, nekoliko registratora, pod krevetom završe kutije cipela, stare novine (uredno složene ali bez obzira), odjeća koja je tu i nije izložena pogledima gostiju biva bačena preko stolice tik uz noćni ormarić i dok se okrenete to nije mjesto koje zrači romantikom, to nije mjesto koje vas opušta i u kojem treba da se osjećate ugodno, opušteno, seksipilno, to nije mjesto koje vas tjera da budete maštoviti, da smišljate čarolije i igrice nego se pretvorilo u uslovno rečeno skladište i radnu sobu. Pa...STOP. Izbacite sve nepotrebne stvari koje ne pripadaju tu i ponovo pretvorite ovaj važan životni prostor u čaroban svijet snova. Stare zastore koji padaju do poda zamijenite novim, kraćim, pa ih u toku dana vežite trakom kako bi efekat bio potpuniji. Nesloženu odjeću bacite u pranje i potom ispeglanu složite u ormar. Ogledalo dobro uglancajte i obuću izbacite iz spavaće sobe. Kupite nekoliko mirisnih svijeća i stavite na komodu kako biste ih mogli zapaliti i večeri učiniti čarobnima. Stare posteljine zamijenite novima, vizuelno ljepšima i ugodnijima, kupite sebi i suprugu nove ogrtače, počastite se seksipilnim rubljem, stavite cvijeće u vazu i učinite da vaša spavaća soba odiše prozračnošću, ležernošću, romantikom i nečujnim zvukom strasti koja pršti čim zakoracite u ovaj ambijent.

26.07.2013.

ISPISIVANJE ŽIVOTNIH PUTEVA

Nije važno koliko je trnovit put, bitno je koliko dobro ste obuveni. Svaki naš korak nema povratka. Svaki naš put je jednosmjerna ulica. Ono što učinimo ostaje, ne može se izbrisati. Svako naše djelo je posljedica naših radnji, a ne postoji vraćanje dan nazad. Vrijeme brzo prolazi i snove ostvarite ili ne ostvarite. Samo oni koji nisu uspjeli ostvariti svoje snove, sputavat će vas govoreći vam da su vaši snovi neostvarivi, nemogući, nedokučivi. Ako ne pokušate, ne možete ni znati. Ako ne probate, nećete ni imati šansu da uspijete i uvijek ćete se pitati šta bi bilo da sam pokušala/pokušao. Borimo se za svoje snove i nastojmo ih ostvariti jer naša je sudbina u našim rukama. Boje su na našoj polici, postolje s platnom je ispred nas i uzimamo kist, bojimo platno najbolje kako znamo. Nečije je sivo,crno, tmurno, a nečije je živopisno, jarkih boja. Život je put kojim hodimo na način koji sami odaberemo. Ne dozvolimo da naš život pišu drugi.

24.07.2013.

ZAŠTO JE LIJEPO BITI ŽENA

Kada bi mi se pružila mogućnost da se pretvorim u muškarca, bez razmišljana bih odbila. Postoji toliko stvari koje žene mogu, a muškarci ne mogu. Svijet bi bio dosadan kada njime ne bi hodale žene u visokim potpeticama za kojima se muškarci okreću. Svijet bi bio dosadan bez šarenila haljinica, sijevanja nogica, blistavila osmijeha...i da se ne zanesem, krenuću redom... Žena uvijek zna da je dijete njeno, žena uvijek šminkom može da pokrije sve nedostatke, žena može da farba kosu i mijenja njen oblik i dužinu na milion načina (za muškarce to baš i nije svakidašnje, oni koji to rade smatraju se čudacima, a žene to mogu bez ikakvih predrasuda i negativnih komentara), žena osmijehom može srediti da ne plati policajcu kaznu, žena istovremeno može kuhati, pričati na telefon i čuvati dijete, žena može biti majka, domaćica i uspješna poslovna žena, lijepo je biti žena jer će ti uvijek neko ponijeti putnu torbu, jer će ti uvijek neko napraviti mjesto da sjedneš, jer je svakako bolje vidjeti dobru ribu nego dobrog frajera,jer žena može uništiti i uljepšati fantaziju svakog muškarca, lijepo je biti žena jer ne moraš brinuti o dužini spolnog organa, hvala Bogu, silikoni su jeftini i praktični, lijepo je biti žena jer ona rađa i muškarca,jer žene ne ćelave, jer muškarci po uzoru na mame sebi traže suprugu, lijepo je biti žena zato što se on bori za vas, jer vam on šalje cvijeće, jer žena ima prelijepo tijelo, jer žena ima milion opcija za oblačenje - suknje (duge-kratke), haljine (duge-kratke), šorcevi (sportski-elegantni/dugi-kratki), hlače (uske-široke/duže-kraće, s niskim strukom, s dubokim strukom), cipele, sandale, patike, čizme (ravne, s niskom petom, s visokom štiklom, lakovane, mat, u svim bojama, otvorene, poluotvorene, zatvorene, plitke čizme, srednje duboke, duboke, izuzetno duboke iznad koljena, s olovka štiklom, sa širom štiklom, sa srednje širokom štikom, za izuzetno debelom petom), jer mogu spavati u spavaćicama svih oblika, dezena, materijala, od pamučnih do onih krajnje sexipilnih, jer imaju bezbroj opcija sexy rublja kojim će vas izludjeti, lijepo je biti žena zato što je baka koja sprema najbolje kolače žena, lijepo je biti žena jer u vrijeme masaže ne moraš se crveniti zbog erekcije, zato što se ne moraš bojati hoćeš li moći zadovoljiti partnera pri sexualnom činu te hoćeš li moći svršiti, lijepo je biti žena jer te za vrijeme brodoloma spašavaju među prvima, zato jer je bolje biti tatina djevojčica nego mamin sin, kad te pitaju da se udaš dobiješ prsten koji ako ti se ne dopada možeš dobro unovčiti, jer je bolje zadovoljiti se vibratotom nego imati sex s gumenom lutkom, jer možeš naplatiti sex baš dok si rekla keks, jer ti prihvataš ili odbijaš ponuđače za vezu ili brak, nakon burne noći ne moraš strahovati i pitati se kakva sam bila,jer ne moraš ići u vojsku, jer se ne moraš brijati svaki dan (laser i fotoepilacija čine da tvoje dlačice dugotrajno nestanu) jer ako komšija nabavi novi auto ne dobiješ slom živaca, jer imaš potpuno realističan doživljaj kad ti neko kaže 18 centimetara. BAŠ JE LIJEPO BITI ŽENA


Stariji postovi

POGLEDAJTE ME!!!
<< 04/2014 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930

Poruka vama koji ovo čitate:
Živite svaki dan kao da vam je posljednji jer jednom će to zaista i biti.


Slike su prošlost, a ne budućnost. Pođeš li u prošlost u budućnosti, budućnost ti je u prošlosti, a to je slika tvoje budućnosti u prošlosti.

FESTINA LENTE!!!
ŽURITE POLAKO!!!

MOJI FAVORITI
-

Brojač posjeta
54700

Powered by Blogger.ba